Ja obožavam London, to je dobro poznata stvar, ali nikako nisam bio oduševljen činjenicom da moramo za Hrvatsku letiti preko Londona sa skoro osam sati između letova.
Srećom, London je i ovaj put bio iznimno drag prema nama. Jutro je bilo hladno, no kasnije je uglavnom bilo lijepo i sunčano. Kako je naša prekrasna konekcija uključivala i dva londonska aerodroma (City i Heathrow), prvo smo morali pokupiti prtljagu i pospremiti je na neko sigurno mjesto. Jedini vlak koji vozi direktno za Heathrow ide s Paddington stanice pa smo odlučili tamo iskrcati kofer. Kako je prvi sat potrošen na pospremanje kofera, odlučili smo ostati u blizini Paddingtona.
Prilikom mojeg pretposljednjeg posjeta Londonu, tamo 2010., na Notting Hill stigao sam predvečer, nakon šest sati i čuveni je Portobello market (pijaca, plac) bio zatvoren, a kako Dina tu nije nikad ni bila, odlučili smo se prvo zaputiti na market pa vidjeti što ćemo još vidjeti.
Dok smo mi stigli do Notting Hilla, već smo oboje bili gladni i žudjeli za dobrom kavom, pa je misija bila naći bilo kakav caffe bar u blizini. Na naše veliko iznenađenje nakon samo pedesetak metara nabasali smo na caffe bar Jamieja Olivera – “Recipease.”
Nismo baš previše razmišljali s obzirom da ga oboje simpatiziramo. OK, moram priznati nešto. Kad je krenuo kao “goli kuhar”, apsolutno mu nisam dao šansu. Smatrao sam da kao Britanac nema šta pokazati svijetu s obzirom da britanska kuhinja i nije na nekom glasu. Ipak, pogledao sam njegov show u Americi kad se pokušao boriti protiv toga da djeca u školama jedu hranu iz lanaca restorana brze prehrane. Njegove suze, kad su mu iz škole rekli da im je kuhanje prekomplicirano i kad su ipak izabrali brzu hranu, bila je neka prijelomna točka. Kasnije sam pogledao par njegovih emisija, pročitao par članaka, isprobao neke recepte i tehnike i shvatio da je Jamie u biti jedan totalno cool lik. 🙂
Srećom, eto sad mi je toliko drag da se ne bi žalio da kod njega učim par sati kuhanja, pa stoga Jamie Oliver, naletiš li ikad na moj blog javi mi kad si spreman! 🙂
Ako mi je bio simpatičan do neki dan, od subote je još i više. Njegov kafić je organiziran kao velika otvorena kuhinja koja izgleda kao moderan mediteranski dom.
U njemu djeca i odrasli mogu pripremati hranu. To znači da možete doći na subotnju kavu tako da ostavite klince u kuhinji, i dok oni uče od profesionalaca kako se sprema hrana, vi možete u miru čitati knjigu ili završavati neki posao na besplatnom internetu, sve uz solidnu kavu i odličnu hranu. Po meni fenomenalan koncept jer kad vidite osmijehe na dječjim licima dok rastežu smjesu za paštu, jasno vam je da je koncept uspio i da nema cijenu. Uz sve to cijena hrane za britanske uvjete je više nego sasvim pristojna.
Ja sam se počastio tostom sa šumskim gljivama! 🙂
Fala Jamie!
Nakon doručka nastavili smo po planu, no samo nakon par minuta na Portobellu bilo je jasno da ćemo morati pojednostaviti plan. S obzirom na lijepo vrijeme market je bio prepun i zahtijevao je laganu šetnju kako bi išta vidjeli. Bilo je jasno da nećemo vidjeti puno više od tržnice, ali nije ni bilo bitno.
Ja obožavam pijace i volim biti na što više različitih jer najčešće sva ta raznolikost dovodi do razvijanja raznih dobrih ideja.
Primjerice, primijetio sam ove čudne držače za flaše i pitao se zašto mi (u Hrvatskoj) ne bi mogli ponuditi nešto slično, a opet autohtono kao suvenir? Znam da imamo neke držače od drveta, ali to je to, no palo mi je na pamet da bi recimo mogli nuditi pijanu istarsku kozu ili pijanog ličkog medvjeda ili recimo pijanu kunu? OK, možda marketinški nije dobro da se zove “pijano”, ali nek bude “žedno”! 🙂
Bilo je tu stvarno puno super stvari, od starih uniformi, starih kamera, svježeg voća i povrća, robe, umjetnina, torbi, antikvarijata, novih gluparija i svega što od takvog mjesta očekujete. Baš bi volio živjeti u Londonu jedno mjesec dana u komadu da takva mjesta malo bolje istražim. 🙂
Kako smo stigli do kraja ulice Portobello, pronašli smo simpatičan bar u Acklam Village Marketu, gdje smo uživali u nastupu nekakve Innes uz čašu kuhanog vina. I dok smo popili vince i poslušali par pjesama, bilo je vrijeme za otrčati po torbu i doći do Heathrowa.
Da bude smješnije, na kraju je ispalo da je cijena vlaka s Paddingtona 21 funtu po glavi, pa smo se odlučili za 4 funte i nekoliko podzemnih, što znači da uopće nismo morali biti oko Paddingtona i Notting Hilla, ali nije nam žao. 🙂
Bio je to stvarno kratak posjet Londonu, ali ako znate što želite vidjeti, London će se potruditi da vam to nešto bude još i bolje. 🙂
Hvala ti, Londonče!
Do idućeg pisanja,
Puse,
Balky