Godišnji u Hrvatskoj :)

Zdravo svi!

Znam, prošlo je dugih 20 dana od mojeg zadnjeg pisanja, ali ako pratite Face stranicu mog bloga već ste upoznati sa činjenicom da smo godišnji proveli u Hrvatskoj. Bio je to naš prvi duži posjet od selidbe u Irsku. Bili smo na dan i po u Martu, ali pretpostavljam da to nije nešto što se računa, zar ne? 🙂

Ovaj put smo doma proveli punih 10 dana, pet u Domaslovcu nadomak Samobora nadomak Zagreba i pet u Umagu.

Kroz svih deset dana vrijeme je bilo fenomenalno, kao da nas je ljeto sačekalo s obzirom da se svi doma žale da ljeta ove godine nije ni bilo. 🙂

Lijepo smo vam rekli, mi uvijek vrijeme nosimo sa sobom i zato je u Irskoj neobično toplo ovih proteklih 365 dana. 🙂

Dok smo bili oko Zagreba bili smo s prijateljima na fenomenalnom bosanskom ručku gdje smo puno jeli i pili, pa onda na prekrasnom vjenčanju gdje smo opet jeli i pili. Dan kasnije pozvali smo sve prijatelje i Dininu rodbinu na pizza piknik u Domaslovec, gdje smo, vidi čuda, opet jeli i pili. U preostala dva dana bili smo gosti na tri različita ručka i večere i pogađate… da, nije bilo lako tih prvih pet dana.

U nadi da ćemo reducirati hranu otišli smo u Umag do mojih. Naravno, vrijeme je poslužilo roštilj se okrenuo i opet se pilo i jelo.

OK, mi domaći znamo da se kod nas jede i pije i da je to standardna kulturna stvar na Balkanu, ali morao sam to približiti mojim stranim fanovima da, ako planiraju živjeti kod nas moraju biti u dobroj formi. 🙂

(Da, na engleskom su mi tekstovi često zericu drugačiji, nema smisla da na hrvatskom objašnjavam hrvatske običaje, nekako mi to dođe smiješno.)

Vrijeme je u Umagu bilo toliko dobro da sam imao vremena i za sport pa sam svaki dan plivao. Znamo da je 21 OK temperatura mora, ali mnogima je i to prehladno. Ja sam zato dobro potkožen pa spadam u one “napredne” plivače kojima je sve iznad 16 stupnjeva čisto O.K., tako da je meni O.K. i Irskih 16-17, a 21 mi je ko da sam skočio u jacuzzi.

Uz plivanje uživalo se i u odličnim kavama u centru grada.

E sad, znamo šta kava znači kod nas, pogotovo ako je druga. Tako je bilo i u našem slučaju.

Pili smo San Servolo samo 15 dana prije našeg preseljenja u jednu od top 5 pivskih zemalja, i već sam ih više puta nahvalio, pa eto koristim opet priliku. Ako se pojave neki Irci u Istri i zatraže “San Servolo”, slobodno mi se zahvalite. 🙂

Imao sam najbolju namjeru ponijeti jedan San Servolo i jedan Favorit u Porterhouse (jedan od najpoznatijih Pubova u Dublinu koji ima staklene vitrine pune piva iz cijelog svijeta), ali sam u frci pakiranja i težini kofera zaboravio. Moram se sjetiti idući put, odnosno kad budu domaći dolazili u Dublin nek ponesu! Nek se zna da i mi konja za trku imamo! 🙂

Naravno, kad sam doma volim otići na skrovito mjesto u Marini u “Lido” i pojesti najbolju grdobinu ispod peke sve s dodatkom hobotnice. (Još jedna besplatna reklama na Engleskom, pa nek mi neko kaže da ne radim za domaće interese! 🙂 )

I tako, jeli i pili u sjeni maslina, a jarboli se njišu… ah… 🙂

Do ovdje se nadam da sam nagovorio Irce i strance da posjete Istru, a i nadam se i domaće. U protivnom, nešto sam gadno promašio sa pisanjem. Znate vrlo dobro gdje je najbolja hrana, vino i dobri ljudi prema tome, što se čeka? 🙂

Na povratku, mnoge su me kolege pitale kako je to biti kući nakon godinu dana?

Ovako, ja sam od onih koji ne smatraju da se već za godinu dana čovjek može osjećati loše daleko od kuće. Dragi ljudi fale i kad ih nema tri dana pored, a da mi za godinu dana fale zidovi i loša situacija, pa baš i ne. Ipak, teško je biti turist kod sebe doma, pa se miješaju osjećaji, sretni što smo vidjeli svoje i što su svi O.K., tužni što smo morali otići, sretni što živimo normalan život u Irskoj, tužni što mnogi ne mogu živjeti normalan život doma. Osjećaji da si doma i tu i tamo. Što god tu i tamo bili jer ovisi odakle se čita. 🙂

Sjetilo me to na situaciju kad sam prije 17 godina bio u Beogradu kod bratića, pa par godina kasnije opet i bio oduševljen gradom i ponudom, a on mi je rekao kako sam mlad i neiskusan, i kako sam zaslijepljen svjetlima velegrada, ali kako se realno u Beogradu ne dešava ništa, kako je vrijeme stalo i kako samo djeca rastu.

Pretpostavljam da se tako osjećaju svi koji žive negdje u svojoj standardnoj kolotečini.

Kad se maknete malo, pa makar na godinu dana, primjećujete i one vidljive i one nevidljive promjene. Ljudi su naoko tužniji, kriza ne popušta, vidi se da su poslovi slabiji i da su mnoge firme zatvorile vrata, a iz medija je jasno da je sve više nezaposlenih. Slično nama sve više ljudi je otišlo ili priča o odlasku. Samo kad pogledam svoj blog 80% ljudi na njega dolazi tražeći izlaz iz Hrvatske.

Osim ovih nevidljivih stvari, promjene se vide u par novih trgovina i 2-3 nova kružna toka.

Meni najnovije i najčudnija ova slika na zgradi “kod potoka”, za koju imam osjećaj da je u biti neki rebus, al ga ne kontam. Ipak, nekako mi je fora makar i ona mi izgleda baš tužno, ako zbog ničega onda zato što je galeblje srce iščupano. Mi s mora znamo da je i za galebarenje potrebno srce. 🙂

Za ovih par dana doma prvi sam put pred kućom vidio žabu. Do sad sam uglavnom uz potoke i jezera viđao one “vodene”, ali ovu “rugobu” i ovako veliku nikad, pogotovo ne točno pred kućom. 🙂

I tako, proletjelo je deset dana dok si trepnuo i već smo bili u Munchenu na par sati na putu kući, u Dublin.

Kako mi je žena najljući fan Bastiana Schweinsteigera (time i Byern Munchena) dogovorili smo se da smo u Munchenu na specijalnoj misiji. Tražimo Schweinya po gradu.

Tražili smo ga posvuda, pitali poznate statue…

Tražili ga među hiljadama sportaša (koji su baš taj dan trčali Minhenski maraton)…

Tražili smo ga i oko posvete Michaelu Jacksonu u centru grada.

Nažalost dobro se skrio, a mi smo ogladnili. I zato kad si u Minhenu ponašaj se ko Bavarac! 🙂

Da da, opet smo jeli i pili… 😀 Tako nam je pao grah. 🙂

Nakon ručka nastavili smo potragu i bili u opasnosti da nas pojede veliki som. 🙂

Trčeći po Minhenu primijetili smo i neke drugačije sportove… 😀

No na kraju smo ga ipak našli! Ah.. 🙂

I onda kad je došlo vrijeme za trčanje na aerodrom, sjetismo se da smo ponijeli ptice i da je vrijeme za jedan selfie iz Minhena! 🙂

I tako, godišnji u Hrvatskoj je priveden kraju, vratili smo se doma sretno i veselo, sa par kilograma više. 🙂

Sad uz posao planiramo daljnje avanture, a i daljnje tekstove. 🙂

Do onda, budite mi svi dobro!

Puse…

Balky