U fazi planiranja puta, kad smo (uglavnom Dina) tražili stvari koje treba vidjeti u Japanu nabasali smo na fotku nekakvog tamno narančastog jezera koje kuha negdje u Japanu i zove se “Pakao Beppua”. Odmah sam predložio da ako ikako možemo ugurat u kalendar odemo tamo bez da sam znao puno o tom mjestu.
U međuvremenu, naučio sam da je Beppu drugo po veličini mjesto na planeti zemlji s brojem termalnih izvora, odmah iza Yellowstone parka u Americi. U gradu postoji preko 2500 ispuha termalnih para i vode i proglašeno je mjestom posebnih prirodnih ljepota. (Valjda ko park prirode kod nas.) Gotovo je svaki termalni izvor ovdje ujedno i banja, odnosno Onsen. (Onsen je, ako sam dobro shvatio, na japanskom i izvor tople vode i banja u kojoj se može u toploj vodi uživat, ako sam u krivu nek me isprave Japanci.)
No hajmo krenut od početka. Bio je to naš trinaesti dan u Japanu i vrijeme je konačno popustilo. Temperatura je drastično pala, na 29 stupnjeva i kiša je lila kao iz kabla. Srećom, u našem fantastičnom AirBnBu u Fukuoki našli smo dva kišobrana koji su nas očuvali suhima.
Zgrabili smo prvi jutarnji vlak za Beppu i tih sat vremena u vlaku iz Fukuoke do Beppua uglavnom iskoristili za drijemanje. Baš kao i naša suputnica, samo s malo manje velikih torbi. 🙂
Putem nam se tu dogodila i situacija da na jednom račvanju vlak mijenja smjer, pa smo morali rotirati siceve kako se ne bi vozili u rikverc. 🙂 (Ima videa na netu gdje se ljudi čude tim situacijama u ostatku svijeta. 🙂 )
Naše nade za suhim danom nestale su čim smo stigli u Beppu gdje se kiša umjesto da slabi činila jačom nego u Fukuoki.
Pakleni izvori podijeljeni su u dvije grupe, gornjih šest i donja dva između kojih je pametnije uzeti bus jer ima dobrih 4 km šetnje. Naš je plan bio kupiti karte samo za prvih šest, uglavnom zbog informacija koje smo našli na netu i mišljenja da će nam trebati gotovo tri sata da stignemo do Beppua (i onda tri sata nazad do Fukuoke).
Ovaj strašan vrag pokušao nas je odgovoriti od odlaska “u pakao”, ali zbog toga smo i došli ovdje! Na ovom šalteru nakome se nude “karte”, iako smo ih očekivali, nismo ih dobili.
Bio je to šalter za nešto drugo, no ljubazna nam je šalteruša dala kartu Beppua, objasnila nam gdje i koji autobus da uzmemo te pokazala kut plana Beppua u kojem se nalazio kupon za popust u nekom postotku za karte. Tako smo umjesto da kupimo dvije karte za šest izvora, pri kupovini karta samo trebamo pokazat prstom na taj kut i dobit ćemo za iste novce svih osam. Ajde, i to je dobar početak! 🙂
Uspjeli smo nekako naći i pravi autobus i to mahom jer smo pokazivali kartu “paklenih izvora”, ali razumjeti vozača koji nam objašnjava nešto kako trebamo sići na drugom stopu, ali da je u međuvremenu pauza, e to je bila misija. No dobro, pratili smo druge sa sličnim mapama i što oni čine, pa smo se nekako snašli. 🙂
Inače, da smo znali gdje silazimo trebali smo signalizirati šoferu da stane pritiskom na ovaj gumb sa “sretnim vozačem”. 🙂 (Toliko mi je dječje simpatičan dizajn ovog gumba da je morao završiti u putopisu.)
Par koraka od mjesta gdje se zaustavio autobus, pred nama ogromni su oblaci pare dodirivali nebo. Izgleda da smo se upravo tamo zaputili! Zamjena kupona za jeftiniji set karata protekao je bez problema i bili smo spremni za istraživanje.
Ovih se osam izvora ponešto razlikuju, pa tako postoji kobalt plavi Umi-Jigoku u kojem je voda konstantno na 98 stupnjeva celzijusevih, blatnjavi Oniishibozu-Jigoku koji je na 99 stupnjeva i Chinoike-Jigoku koji se zove “krvavi pakao” koji je ime dobio po svojoj boji.
Kao što možete pretpostaviti, topla mineralna voda “miriše”, a posebno dobro miriše kad se skupi pod kišobranom. 🙂
No Pakleni izvori Beppua nisu samo izvori. To je čudna kombinacija omanjeg zoološkog vrta, lječilišta (spa), izvora tople vode i prirodnih zanimljivosti. Tako se osim gledanja u toplu vodu ovdje može piti topla mineralna, prati noge u blatu i vodi (preporučujem prvo blato, onda vodu 🙂 ), ali može se tu i pojesti tvrdo kuhano jaje i još poneka klopa pripremljena na pari.
Ima tu i raznih čudnih živina, među kojima je i ovaj nilski konj. Zašto je on ovdje uopće se ne sjećam, ali dobro se sjećam kako sam se ovdje spektakularno razbio. Nakon 13 dana, penjanja na Fuji i prosječno prehodanih 18-20 kilometara dnevno, ja se okliznem tu kod nilskog konja i poderem lijevo koljeno. U biti, nisam ni pao, nego mi je prednja noga nekako čudno otklizala da se činilo kao da sam prebrzo i energično kleknuo pred ženu. 😀
Nakon ture oko šest izvora bilo je vrijeme za ručak, pa smo se zavukli u nešto što je ličilo na lokalni pub ili restoran. Kao što sam spomenuo u nekom od prethodnih postova, čim se maknete iz Tokya i Kyota, zaboravite na engleski menu. Tako je i naručivanje ručka u Beppu bila lutrija u kojoj smo uzeli dva različita menija i prošli sasvim ok.
Za vrijeme ručka se dogodila jedna simpatična situacija. Naime, nakon što je servirao nama klopu, vlasnik je restorana i sam krenuo ručati i primijetio je da ja “krivo” držim štapiće. Došao je do mene, pogledao kako ih držim, zatim se vratio do svog tanjura i pokušao jesti. Nije uspio jedan zalogaj staviti u usta, pa mi je signalizirao da ne kuži kako ja to uopće hvatam i jedem, ali da je impresioniran. :)) Eto, izgleda da mi Europljani nismo savladali tehniku najbolje, ili samo ja držim štapiće kontra pameti. 😀
Nakon ručka prebacili smo se do preostala dva izvora i jednog pedeset metarskog gejzira. E sad, to Japanci tvrde da je pedeset metara, ali 49 je pod zemljom i tu i tamo, kad provre izbaci se i taj zadnji metar iznad površine. 🙂
Među ostalim čudnim stvarima koje smo vidjeli ovdje nalaze se i kapibare (ako se tako kod nas one zovu.) Mislim da smo bili jedini odrasli koji su bili oduševljeni ovim preslatkim stvorenjima. Mi i hrpa klinaca koja ih je pokušala nahraniti. 🙂
Jedan od izvora je izvor slane vode i navodno uz još neke parametre tvori idealnu sredinu za razmnožavanje krokodila. U životu nisam više krokodila vidio na jednom mjestu i iako izgleda zastrašujuće, morao sam provući ruku preko ograde kako bi uslikao jednu sliku ovih slatkih stvorenja bez ograda. 😀
Na kraju smo u Beppuu proveli gotovo pola dana, nešto više nego smo planirali, ali nije nam žao.
Za slučaj da ste na proputovanju kroz Japan i namjeravate se spustiti na krajnji jug, predlažem vam da se zaustavite u Beppuu i provjerite ove Paklene izvore. Sad, iako mislim da mi fora zvuči bolje na engleskom jer je tamo doslovno “idi u pakao” moram je i na hrvatskom iskoristiti; Dakle, ako vas netko pošalje “k vragu”, a bili ste u Beppuu, moći čete mu reći – “Bio sam tamo, nije uopće loše!” – Bar nama nije bilo. 🙂
Do iduće zgode,
Puse, Balky