Iako pokušavam držati tempo od dva blog posta mjesečno, ima dana kada se to čini gotovo nemoguće. Malo putovanja, malo posjete roditelja i malo posla rezultiraju činjenicom da hobi malo pati.
Ipak, tvrdoglav kakav jesam, odlučio sam da ću i ovaj mjesec imati dva posta! 🙂
Kao što rekoh, mama i tata bili su u posjeti i dobro sam ih pazio. Bar mislim da jesam. 🙂 No, neću pisati o njihovoj posjeti generalno već samo o jednodnevnom izletu u Sjevernu Irsku.
Naravno, čim su došli već prvo večer odveli smo ih u pub, no hajd da se držim teme. 🙂
U subotu ujutro, dan nakon mog tri’espetog rođendana (da da.. ostarilo se…), bili smo na putu ka Prolazu Divova (Giant’s Causeway). Gotovo trosatna vožnje kroz Sjevernu Irsku bila je dovoljna da čujemo razne priče o ovoj strani otoka.
Recimo, naša je prva destinacija bila “Carrick-a-Rede” most izrađen od špage, kojim možete napustiti otok Irsku i prijeći na mali otok Carrick. Dugačak je 20 metara i postavljen na visini od 30 metara, a istovremeno može na njemu boraviti osam pješaka. Prema legendi, prvi je put sagrađen prije 350 godina i od onda se redovno gradi i održava, a mijenjao je oblike kroz vrijeme. Originalni razlog za njegovu izgradnju bilo je potreba lokalnih ribara kako ne bi morali spuštati brodove niz visoke klifove pri odlasku na izlove lososa, jer je bolji pristup moru s ovog malog otočića. Danas se uglavnom koristi u turističke svrhe, a za prijelaz preko istog plaća se mostarina.
Parking se nalazi točno kilometar od ovog mosta, pa do njega treba prošetati 10-15 minuta. Putem se, ako vrijeme dozvoli, može uživati u prekrasnom pogledu s klifova i prema Škotskoj, koja je udaljena svega 20-30 minuta brodom.
Tih je 15 minuta u biti malo duže jer je više od pola puta spust po stepenicama.
Kako se približavate mostu sve ste svjesniji da je dosta duboko ispod vas kamenje, i da se most poprilično trese s obzirom da je izvezen od konopaca. Naravno, ovisi tko je u grupi s vama pošto ima majstora koji vole skakutati preko mosta umjesto da ga prošeću mirno. 🙂
S druge vas strane dakle čeka maleni otok Carrick, na kojem eto nema ama baš ništa. Dobro, ima, pogled je prekrasan. Bez obzira gledali prema Škotskoj ili nazad prema Irskoj obali svugdje oko vas vidjet ćete visoke klifove i prozirno plavi ocean ispod vas.
Izaberete li na povratku alternativnu rutu (i nešto dužu), na jednom određenom mjestu možete točno vidjeti koliko je duboka brazda ispod mosta. Navodno niti jedan turist nikad nije ozljeđen prilikom prelaska preko mosta, no bilo je slučajeva koji zbog napada panike i straha više nisu mogli nazad, pa su prevezeni brodovima ili čak u nekim slučajevima helikopterom. 🙂 Tako, ako vas je strah visina dobro razmislite želite li se naći na otoku Carricku.
Nakon mosta i ručka u lokalnoj birtiji stigli smo na naše glavno odredište – Prolaz Divova.
Mjesto je čudo prirode na kojem se lava pod utjecajem jakih vjetrova, hladnog mora i izlaska pod pritiskom oblikovala u formi šesterokutnih stupova koji su složeni jedan uz drugog duž obale. Legenda kaže da su oni “ručno rađeni”, odnosno da ih je izgradio div Fionn. Fionn je sjedio na irskim klifovima i dovikivao se sa škotskim divom Benandonnerom koji je dokolicu provodio zafrkavajući Fionna. Ovaj se razljutio, napravio put do Škotske, a kad je uočio da je Ben ipak malo veći zbrisao je brzopotezno nazad u Irsku. Ben je onda krenuo za Fionnom, međutim ovaj mu je prodao jedan mali trik kojeg se Ben uplašio te bezglavo krenuo trčati nazad prema Škotskoj uništavajući za sobom ovaj prolaz, te je ostalo to što je ostalo danas.
Vjerujete li u priču, pogledajte pobliže gornju sliku. Vidite li dim iz ona dva mala dimnjaka u vrhu slike (a baš su mali i slabo se vide), Fionn je kući. Isto tako, primijetiti ćete da se engleski speluje “Finn”, a ne “Fionn”. 🙂
S obzirom da Fionn nije bio kući, mi nismo imali razloga za brigu pa smo iskoristili vrijeme, prošetali se uokolo i malo se pentrali po ovom kamenju.
Prolaz Divova je stvarno mjesto koje treba vidjeti posjećujte li Irsku, no, ako vas put ne vodi ovamo postoji još jedno slično mjesto na planeti. Čitate li o ovoj lokaciji, većina će siteova objasniti kako je pod zaštitom UNESCO-a, kako je jedinstvena, kako se ništa slično na svijetu vidjeti ne može i pomislit ćete da ovo kamenje možete vidjeti samo u Irskoj. To je samo djelomično točno. Postoji slično mjesto u Hrvatskoj, zove se “Rupnica”. Kamenje u Rupnici formirano je na vrlo sličan način kao i ovo na krajevima Irske, samo što je naše Panonsko more iscurilo nekamo i naša se Rupnica ne nalazi na obali već usred šume. 🙂
Tako, ako vam je Irska predaleko, posjetite hrvatski prolaz! 🙂 OK, Rupnica se prostire na recimo 500 metara, dok se Prolaz Divova proteže na 4 km, al kamen je kamen! 🙂
Nakon kamenja, nastavili smo put Belfasta, no kako se nedaleko od Prolaza Divova nalazi jedna poznata ruševina iskoristili smo priliku pa smo i tu stali uslikati nekoliko slika. Putem smo prvo prošli kroz selo Bushmills, a ja bi radije da smo u njemu stali u poznatoj destileriji whiskeya “Bushmills”, ali kao putnika u busu nitko me ništa nije pitao. 🙂
Zaustavili smo se na par minuta slikati dvorac Dunluce. Dunluce je postao svjetski poznat jer je jedan dio Igara Prijestolja sniman ovdje.
Kako baš i nismo pratili spomenutu seriju, za mene je to samo stara ruševina, ali vrijedi pogledati. Putem smo se zaustavili na sat i po u Belfastu. To je bilo dovoljno taman da protrčimo kroz pješačku zonu u centru grada, pogledamo gradsku vijećnicu i neke zgrade locirane tu u blizini.
Šetajući po Belfastu, završili smo u Victoria Square šoping centru koji je jednostavno fenomenalan. Ne kao trgovina, već kao koncept koji je spoj ulice i šoping centra i u sredini ima umjesto trga futuristički plato prekriven staklenom kupolom odakle puca panoramski pogled na cijeli grad.
Belfast je zbilja prekrasan grad i naprosto je tužno što za njega većina ljudi zna uglavnom zbog bombi i patnji. OK, druga stvar po kojoj je jako poznat je činjenica da je u njemu izgrađen Titanik, a i tu se još uvijek nalaze Samson i Golijat, dvije dizalice koje su služile pri izgradnji tog poznatog broda, no svi dobro znamo kako je on završio.
Ipak, sat i po nisu ni izbliza dovoljni da bi mogao išta više napisati o Belfastu, ali ajmo ga shvatiti kao lijepi uvod u jedan budući vikend proveden u njemu. Možda mu već ove godine u sedmom mjesecu bude koji tekst posvećen na mom blogu.
Stoga, navraćajte redovno! 🙂
Do nekih drugih pisanja…
Puse.
Balky