Gotovo svaki putopisni bloger (koji drži do svog bloga) ima članak s listom za pakiranje, koji se čini vrlo popularan i lagano pronalažljiv na tražilicama. Iako nisam ljubitelj takvih članaka (jer, svako se pakira kako mu paše) put u Japan vrijedi zapisati. Više kao podsjetnik meni samom i referencu za usporedbu kad se vratimo s puta. Tad ću moći dati bolji pregled situacije.
Kad smo se konačno usuglasili da ipak idemo u Japan, sjeli smo i izračunali najbolji omjer slobodnih dana, vrijeme putovanja, i troškove kako bi našli najpovoljniju kombinaciju. Najteže je bilo pronaći dobru konekciju iz Dublina. One nešto jeftinije veze bile su od 22-36 sati ukupno i iako bi uštedjeli koji euro, izgubili bi više od cijelog dana na putovanju. Srećom, pronašla se pristojna veza preko Frankfurta koja kreće u 4 ujutro iz Dublina i slijeće idući dan u 6 ujutro u Tokyo. Ukupno 2.5 + 11.5 sati leta, 8 sati vremenske razlike i samo 2.5 sati čekanja u Frankfurtu. Ukupno 14 sati umjesto preko 22 = više vremena za Japanizaciju! 🙂
Kad su godišnji, datumi i karte organizirani, trebalo je prionuti na organizaciju puta na lokalnoj razini. Ja sam svoje 4 želje izrazio odmah, Tokyo, penjanje na Mt. Fuji, Hirošima i Nagasaki. Ostalo sam prepustio Dini, a ona je odradila strašan posao. Još se nisam ni snašao na netu šta i gdje, ona je već imala nekoliko planova i pregršt sugestija i sve su bile odlične.
U tom procesu naučili smo da je put u Japan možda malo kompliciraniji od svih ostalih popularnih mjesta. Najviše od svega zbog jezika. Informacije na internetu nisu najtočnije jer dolaze iz izvora kojima nije uvijek za vjerovati, a one kvalitetne informacije su uglavnom na japanskom jeziku. Primjera radi, rezervirati kabinu na Mt.Fujiu možete samo telefonom i na japanskom. Ima nekoliko koliba koje navodno možete nazvati i rezervirati na engleskom, ali te ili nisu jeftine ili nisu na poziciji koja nam odgovara. Uz sve to, morate zvati u određenom vremenu ujutro, a kako je Japan u vremenskoj zoni 8 sati ispred nas, sve se to skupa komplicira. 🙂
Srećom, opet smo se pouzdali u AirBnB i naš prvi domaćin iz Tokya pomogao nam je i napravio rezervaciju. I do tog smo došli nakon što je Dina našla informaciju da postoji ekipa na internetu koja prodaje tu uslugu rezervacije za 5$, ali i to je pitanje kad možete nazvati. Da nam nije domaćina, ne znam kako bi se organizirali oko Fujia. 🙂
I taman kad smo mislili da smo sve sredili i krenuli s mikro planiranjem (između gradova) saznao sam od frenda da u Japanu, u njihovim poznatim super brzim vlakovima ne možete s velikom torbom već samo s ručnom prtljagom. Naime, u Japanu se, navodno, ta prtljaga šalje dan ranije posebnim kurirskim službama i dočeka vas na destinaciji. E sad, kako se pouzdati u to da će vam torba biti dostavljena na destinaciju nekog nepoznatog stana osobe koju ne znate i koja nije dužna to preuzeti, a pri tom vi s drugog kraja svijeta nemate blage veze gdje se to nalazi.
Morali smo se pametno organizirati i po pitanju pakiranja, i srećom i tu nam je opet uskočio naš prvi domaćin. S obzirom da ćemo kod njega prespavati prvih šest i zadnju noć prije odlaska, ostaviti ćemo veliku torbu s planinarskom opremom u Tokiju i putovati s ručnom prtljagom na preostale destinacije.
I ako smo bili sigurni da nas ništa više ne može iznenaditi, može. Navodno naši europski telefoni neće raditi u Japanu. Čak mi ni službeni provider u Irskoj ne može potvrditi da li je to istina ili ne, ali gledajući njihov službeni website, čini se da neće.
Tu sam pokušao doći do informacije gdje i za koje novce kupiti lokalnu SIM karticu i naišao sam na razne kontradiktorne podatke. Navodno, u Japanu SIM karticu koja ima telefonski i SMS servis mogu kupiti samo oni koji imaju dokaz o stanovanju u Japanu. Ipak, izgleda da su japanski ministri malo popustili pa je od nedavno (konkretno, vijest je izašla prekjučer na jednom od portala koji pokušavaju približiti Japan svijetu) moguće na glavnom Narita aerodromu kupiti SIM kartice koje imaju mogućnost spajanja na internet, pa se možete javiti kući putem Skypa ili neke slične aplikacije. I to bi bilo sve super da mi idemo na glavni Narita aerodrom, ali ne idemo. :))
I opet naš domaćin, u cijenu stanovanja posuđuje besplatni prijenosni WiFi internet, pa smo barem tih prvih 6 dana pokriveni, a pitao sam ga i da mi pomogne da kupim svoj džepni internet kad dođemo, pa će valjda i ta komplikacija biti riješena. Tko bi rekao da ovako napredna zemlja može imati toliko striktna pravila i to baš u području u kojem se najmanje nadate. Bar ja. 🙂
I dobro, kad smo završili sa šokovima i rezervirali sve smještaje počeli smo istraživati što se u Japanu smije, a što ne. Pošto baš volim Japan, neke sam stvari znao od ranije, ali nekima se čudim još uvijek. Ipak pokušali smo se pripremiti na kulturni šok:
Evo skraćene liste onoga što se da pronaći po raznim siteovima, što se u Japanu smije a što ne:
– nikad zabiti štapiće u hranu (to ne radim odavno, frend me upozorio na to još prije skoro 20 godina)
– nikad ne ostavljati manću odnosno napojnicu (dobro je znati, nisam znao)
– ne točiti piće sebi (Ha? Dobro… nego će mi točit žena i ja njoj. 😉
– ne zalijevati rižu sojom (!?)
– glasno srkati kad se jede “ramen”, ali inače ne
– ne jesti ili piti hodajući po ulici (nisam znao da je to u Japanu nekulturno, ali neka je, i onako mi to ide na žifce)
– ne pokazivati prstom na išta (ali, ali, ja sam turist, kako da ne pokazujem prstom na fora stvari ili smjer?)
– pipnite se za nos kad govorite o sebi ili “ja” ( 😀 )
– ne pričajte glasno (kvragu, za ovo sam znao, ali ja sam glasan i ne znam da jesam…)
– ne brišite nos u javnosti pogotovo ne glasno (OK, kako se može nos obrisati nego glasno? 🙂 )
– ne kišite u javnosti (KAKO? Da li se može kontrolirati kihanje?)
– nosite masku ako ste šmrcavi (OK… valjda neću biti šmrcav)
– nemojte imati rupe na čarapama – navodno je grozna uvreda imati rupu na čarapama i morate imate rezervne čarape sa sobom cijelo vrijeme (?!?! – OK, bit će tako!)
– ne ulazite u kuću u cipelama (dobro, ovo znam, ali nekako očekujem neki hodnik ili nešto na ulasku gdje se ostavljaju cipele, ne?)
– ne formirajte jedan red za sve WC-e, izaberite jednu kabinu i nadajte se da je taj majstor najbrži. (?!)
– ponesite svoj wc papir ili maramice, najčešće ih nema
– čučavci su okrenuti kontra našim nekadašnjim europskim, dakle leđa okrenuti vratima, facu prema zidu. 😀 – (zadnji čučavac kojeg se sjećam je u osnovnoj školi, kad sam imao 7 godina :S )
Usput, kako voda ide u to onda?
– ne ulazite ni slučajno u wc u istim papučama s kojima ste ušli u restoran – postoje posebne, samo za wc (OK, dobro je znati.)
– ponesite gotovinu, većina restorana ne prihvaća kreditne kartice – (Kaaaaaakooooo????) Dobro, navodno su svi mali kiosk dućani otvoreni non-stop i u svakom je bankomat, no i bankomat ima radno vrijeme…
– nema držanja za ruke, ljubljenja i pipkanja u javnosti
– ne otvarajte drugima vrata
– naklonite se kad se vama naklone, ali ne u trgovinama
– kad ste nešto zabrljali samo vičite “Gomen’nasai” – to bi bilo da vam je žao
– ne otvarajte i ne zatvarajte vrata taksija (dok ste unutra) – to će se samo, na gumb
– primajte i dajte poklone i vizitke objeručke
– koristite “san” kad izgovarate imena odraslih osoba
– koristite Japanski, makar loše i par riječi
– nemojte imati tetovaže ili ih probajte sakriti
Uz ova generalna upozorenja, ima još i par generalnih sugestija vrijednih spomena:
– budite čisti i održavajte sve čistim – Japanci vole čisto (volim i ja, nema frke)
– izbjegavajte vidljivo broj 4 – naime navodno zvuči slično kao “smrt”, pa jel… nije zgodno imati majicu s velikom četvorkom
– okrugli probušeni brončani žeton bez oznaka – nije žeton za bilijar, već 5 Yena 🙂
– okrugli srebrni žeton s rupom i samo brojem 50 je 50 Yena
– probajte naučiti nešto japanskog – (Ček, šta, kako zašto? … OK, aj probat ću…)
Što se japanskog tiče, probao sam i svidjelo mi se. U tri mjeseca sam savladao (donekle) hiraganu i katakanu, dva japanska pisma i neki dan uspio pročitati “Arigato” u restoranu ovdje u Dublinu. 😀 E sad, kolko će pomoć u Japanu…
I nakon sveg pročitanog nije lako bilo ostati miran. Nikako ne želim uvrijediti nikoga, pogotovo ne naše domaćine, ali razlika u običajima je tolika da se može vrlo lako dogoditi da tamo ispadnem prilično nekulturan. Evo, ja se ispričavam unaprijed, zbilja sam se potrudio da se to ne dogodi. 🙂
I tako, obogaćeni svim ovim još uvijek osnovnim znanjima o Japanu bacili smo se na organizaciju itinerera i transporta. Tu smo shvatili da su vlakovi gadno skupi za naše europske pojmove, ali srećom imaju Japanci i za to rješenje. Zove se JR-Pass. Karta za neograničenu vožnju vlakovima u određenom terminu, vrlo niske cijene i dostupna samo za turiste. Mora biti naručena unaprijed izvan Japana i prije dolaska u zemlju. Da, čini se da je Japan jedna od onih zemalja koja brine o svojim gostima, a ne dere ih. 🙂
Kad smo i to riješili, krenem snimati kartu Japana na Nokiju, al nešto ne ide, nema karte… gledam, ček, kako je moguće, potpuna zbunjola.
Dobro reko, ok skinut ću Google mape za korištenje bez interneta… Ne, nećeš. Nije moguće.
Navodno su japanske vlasti vrlo oprezne i do prije samo par godina ni Google nije smio imati kartu Japana. Za sad je dostupna samo u on-line izvedbi, ali još uvijek nije i u off-line. Srećom, našao sam nekakve lokalne karte Tokya i Kyota za telefone, a za ostalo se nadamo pronaći stare dobre papirne karte.
I ponovo, ko bi rekao… Tako jedna obična stvar na koju smo u Europi i US-u odavno navikli, nema u Japanu. 🙂
Osim redovnih stvari za put, zbog Fujia, ovaj put nosimo i opremu za planinarenje. Zbog toga nam je popis nešto duži, ali otprilike izgleda ovako, po kategorijama:
Dokumenti i lova:
– Avio karte
– Putovnice
– JR Passevi
– Rezervacije hotela (na dvije lokacije nije bilo AirBnB-eva)
– Cash za put
– Zdravstveno osiguranje (Kupili smo prije Australije godišnje, nema drame)
– Itinerari
– AirBnb kontakti
Banka:
– Popuniti formu za putovanje kako nam ne bi blokirali kartice
Tehnikalije:
– Velika baterija za mobitele (dobavio 20 000 mAh bateriju, ima trajat bar 5 dana za sve telefone 🙂 )
– 3 univerzalna pretvarača
– DSLR kamera i rezervna baterija
– 4 SD kartice (128 GB ukupno za sad, prazne)
– Džepna podvodna kamera za kliktanje na brzaka
– Mobilni telefoni
– Džepni internet (za slučaj da dobavim SIM karticu s kojom će raditi)
– Kindlovi
– SELFIE štap (DA, nemojt mi sudit! 🙂 )
– Punjači (Mobiteli, baterije, kamere)
– Super prijenosna univerzalna Microsoft tipkovnica (O da! Pišem digitalno usput i na telefone direktno!)
U torbama:
– Cipele za planinarenje
– Štapovi za planinarenje (ispada da ne stanu u torbu… nema štapova)
– Lampa
– Vodonepropusna jakna
– Topla majica
– Kapa i šal (planina je to, može biti oko 0 gore, a oko 40 dole)
– 5 majici (kupit ću neke lokalne, a ona “I love Umag” je u torbi 🙂 )
– Jedne ljetne hlače
– Kupaće gaće
– Rezervne cipele (dva para)
– Jedne lagane ljetne hlače
– 7 pari gaća
– 10 pari čarapa – sve nove, nemoj da bude rupa nikako 🙂
– Pokloni za naše AirBnB domaćine 🙂 (Lijepo je biti drag, zar ne?)
– Tradicionalne kape na ljute ptice
– Putni jastuci
U Neseseru:
– Putno planinarska prva pomoć
– krema za sunčanje
– Mini dezodorans
– Mini šamponi
– Četkica za zube
– Sredstvo protiv komaraca i buba
I ne, nismo ponijeli kišobrane – Živimo u Irskoj. 🙂 Valjda znate o čem pričam. Ako ne, svratite u goste. 🙂
Uglavnom, to bi bilo to.
Još nam jedino ostaju završni detalji koji se odrađuju prije svakog dužeg putovanja:
– Informirati gazdu da nas nema (pa da u našem odsustvu popravi ovo par stvari što nije već neko vrijeme… :D)
– Oprati svu robu
– Platiti sve račune (Osim onog za vodu, kasni. (Lokalna fora, čuli ste da nam uvode naplatu vode? Ako niste, guglajte “Irish Water protests) 😀 )
– pojesti svu hranu kojoj ističe rok i isprazniti frižider (već vidim onih par piva kojima večeras ističe rok 😀 )
– Smisliti nešto za biljke da se ne osuše u 15 dana
– Provjeriti jel sve isključeno u stanu
– Zaključati apartman, sjesti u taksi i uživati 🙂
Možda se nešto malo izmjeni na listi, ali više me zanima usporedba svega pročitanog prije puta o Japanu i japanskim običajima i doživljenoga kad se vratimo nazad. 🙂
Do onda, ostanite uz Blog, FB stranicu, Twitter i Instagram. Moglo bi se zalomiti simpatičnih slika. 🙂
Puse
Balky