Originalni plan da ljetne praznike provedemo u Portugalu morali smo malčice izmijeniti kad su nas prijatelji pozvali na svadbu i Italiju.
Probali smo mi naći jeftine karte nazad za Dublin, ili direktnu vezu za Portugal iz Venecije, ali ništa se nije dalo naći po povoljnim uvjetima, pa smo prihvatili situaciju i odlučili da idemo u istraživanje mjesta koja su nam dostupna autom iz Venecije.
Kako bi reducirali eventualne logističke i transportne probleme, odlučili smo u Italiju doći dan prije svadbe i dogovorili s mojima da i oni budu tamo taj dan. Ako se tako organiziramo, moći ćemo provesti dan i po godišnjeg svi skupa u Italiji.
Naš dječarac već je bio nešto veći, i opet smo bili u strahu kako bi mogao biti glasan i dosađivati putnicima u avionu, no, još su se jednom naši strahovi pokazali neopravdanima. Bio je super, većinu vremena gledao je kroz prozor i umirao od smijeha.
Svadba se održala u malom seocetu blizu sela Fara Vicentino u sjevernoj Italiji, dio se zove Ca’ Balzan i ima samo 25 stanovnika.
Srediti smještaj u Balzanu za sve uzvanike nikako nije bilo izvedivo, pa smo smješteni u obližnji San Giorgio di Perlena, značajno veće, četiri kilometra udaljeno selo, od čak 420 stanovnika. 🙂
Iako spomenuta mjesta pripadaju regiji Vicenza, najbliže veće mjesto su Breganze (Bregance) i cijela je regija poznata po “Torcolatu”, vino koje se radi u Breganzama. Većina restorana nudi lokalni specijalitet “Vitello tonnato” (teletina s tunom, moj slobodni prijevod) iako internet tvrdi da je to specijalitet regija Lombardije i Piedemonta, no nije drama. Zanimljivo i vrlo fino jelo za klopu. 🙂
Dobro, ako telac s tunom nije domaći, bigoli na Breganceški (Bigoli alla Breganzese) definitivno jesu, kao i ovaj domaći liker od trava, Breganzino. Bigoli su špageti samo debeli.
Uostalom, stalni gosti ovog bloga već znaju da uvijek i gdje god idem inzistiram na domaćim delicijama, tako sam i ovdje probao sve navedeno. Liker je ugodno iznenađenje. 🙂
Večer smo proveli na terasi hotel restorana, uživali u toplim ljetnim večerima i prisjećali se kako dosadni komarci mogu biti. Naime, tih malih dosadnih insekata nema u Irskoj, pa čovjek lako zaboravi na detalje. 🙂
Ipak, glavna zvijezda večeri bio je Liam, koji je taman počeo komunicirati s odraslima, pa nas je vodio da pratimo njegove naredbe. Pljeskali smo kad je on tražio, pokazivao prstom, skrivao se iza ručica i smijao i slično. Taman je u to vrijeme negdje i propisno počeo jest hranu s nama odraslima, i čini se da mu se svidjela talijanska kuhinja. 🙂
Iduće smo jutro imali puno previše vremena da istražimo San Giorgio di Perlena. Da bude bolje, poklopio se nekakav svetac lokalni i apsolutno ništa nije radilo. Činilo se da tu nitko ne živi.
Šetali smo uzduž i poprijeko ovog mjesta duhova, s jedne strane na drugu, pa u krug oko crkve.
U biti, to je bila jedina otvorena zgrada (uz naš hotel) u tom trenu, pa smo se tu malo gluvarili oko crkve. Dapače, ja sam ušao u crkvu i jedna mi je stvar privukla pažnju. Knjižica koja propituje zašto se Djevica Marija javlja samo u Međugorju u BiH.
Pošto je bio zadnji, ili jedini, primjerak knjižice, nisam ga uzeo sa sobom već sam ga stavio na vrh, da bode u oči i da pravim reklamu BiH. Tako da, ne mogu objasnit zašto se gospa pojavljuje u Međugorju, al me iznenadilo što tako daleko od Međugorja nabasah na knjižicu.
Mi smo se zaputili natrag prema hotelu u nadi da će nas poslužiti s nekakvim ručkom, al smo putem otkrili još jednu birtiju. “Bar centrale” odnosno centralni bar. Mala lokalna birtijica, onakva kakve se može naći na Mediteranu.
Sjeli smo na kavu i pivce. Čim smo naručili, konobarica nas je informirala da će prvo donijet piće jer je sama, al’ da će kasnije navratiti sa hranom. Podsjetilo me to na jednu od stvari koja mi fali u Irskoj. Meze, hrana za prezalogajit uz piće, koja je besplatna i ide uz svaku turu, ako baš ne inzistirate na tome da nećete jest.
Dobili smo odličnu salamu, domaće proizvodnje i lokalni sir iz regije u prvoj turi, a u drugoj sušenu šunku sa raznim travama, kikiriki i još malo sira, al’ drugačijeg nego u prvoj turi. Bilo je tako dobro da sam mogao sjediti tamo satima.
Naravno, čaša narančastog Aperol Spritza u vrele ljetne dane je nešto što se mora probati u Italiji. Ne tražite dalje od toga, počnite svoj posjet Italiji sa Aperolom. 🙂
Nakon neplaniranog klopanja odšetali smo natrag do hotela i pospremili Liama na spavanje. Mi smo se spremili i krenuli put Ca’ Balzana na svadbu.
Svadba se održavala u jednom od najboljih restorana u regiji, kojem je vlasnik također dragi prijatelj. Bilo je sve sjajno. Postava restorana, lokacija, hrana, usluga. Sve savršeno, ali se od Davidea nije manje ni očekivalo jer je čovjek vrhunski ugostitelj i odličan kuhar.
Mi smo, kao što vidite, bili u dobroj formi. 🙂
Na meniju je bio ogroman izbor hrane “na zalogaj” i naravno da sam probao sve, ali najviše sam vremena proveo ovdje. Originalna Grana, Asiago i Caciotta… Ako ste ljubitelj sira poput mene, jasno vam je da je ovo slika raja. Dobro, ja bi dodao ovdje još francuskog Aboundancea i to bio bio onda pravi raj. 🙂
Uz sve to, služe po meni najbolju kavu na svijetu. 🙂
Za slučaj da vas prolazite tuda, ili planirate posjet Italiji – googlajte Ristorante da Piero e Marisa i stanite malo. Zahvalit ćete mi se kasnije. 🙂
Kako više ne možemo ostajati vani cijele noći jer naš mali kompanjon treba spavanje, prebacili smo se nazad do našeg hotela, sjeli još na piće sa cijelom obitelji i prijateljima, pa smo otišli na spavanjac.
Iduće jutro imali smo taman toliko vremena da posjetimo te Breganze i probamo još po neku lokalnu deliciju tamo.
Stali smo u centru grada i prošetali okolo tražeći bilo što što radi. Našli smo lokalnu tratoriju, “La Cusineta” koja tvrdi da služi najbolje lokalne specijalitete.
Dali su zbilja najbolji, teško mi je reći s obzirom da je to jedini restoran u kojem smo bili, ali probali smo lokalni specijalitet “Tris bakalara” (Tris di Baccala) koji je miks bakalara pripremljenog na tri različita načina. Po Vinćentinski (“Alla Vicentina”), na bijelo (“Mantecato”) i svježe sa roštilja (“Fresco grigliato”).
Ako ste ljubitelj ribe poput mene, jasno vam je koliko je dobra ova kombinacija. 🙂 Liam je to shvatio odmah i pojeo veći dio mog ručka. 🙂
Jeli smo to i svježe gljive iz obližnje šume, još malo bigola jer su bili zbilja sjajni, i još par iznimno finih stvari, ali sam bio toliko gladan da sam zaboravio uslikati jednu širu sliku.
Generalno, ova tri mala mjesta u Itaiji bila su pravo kulinarsko otkriće i odličan početak našeg godišnjeg odmora.
Nakon ručka krenuli smo na svoje prvo odredište – Lugano, Švicarska.
No o tome uskoro. U nekom od idućih postova. 🙂
Do tada…
Ostajte mi zdravi, gladni i veseli. 🙂
Balky