Prošlo je dugih sedam godina od moje posljednje posjete Francuskoj i Parizu. Na prošlom sam poslu imao sreće pa sam bio čest gost u ovim krajevima, no nikad nisam prenoćio u Parizu. Nekako je uvijek bio centar s kojeg sam išao na istok, zapad ili jug, a samo bi par sati proveo u samom Parizu.
Ovaj smo put odlučili to obaviti onako kako treba i prespavati u Parizu. Glavni je razlog taj što je Dina sve organizirala. 🙂 No dobro, nisam se ni ja bunio, dapače, i ja sam htio provjeriti Pariz malo bolje. Kako nam je novo mjesto boravka direktno povezano s Pariškim aerodromom Beauvais tu smo i dotakli europsko tlo. Otud smo za sat vremena busom bili na Porte Maillotu, a onda s još dvije metro linije za kojih 20ak minuta i na metro stanici Jules Joffrin u sjevernom Parizu. Pričekali smo par minuta i dobili ključeve svog prvog AirBnB apartmana. Bio je to jedan mali, slatki, 20 kvadratni stančić na šestom katu stare pariške zgrade bez lifta. E, to ja zovem “aktivnim odmorom”! 🙂
Iskrcali smo kofere u apartmanu i zaputili se prema Trocaderu. Putem do metroa shvatili smo kako smo uboli fenomenalan kvart i kako smo okruženi malim pekaricama, restoranima, trgovinama i mesnicama. Bio je to dobar znak da ne moramo brinuti za sutrašnji doručak.
Kad smo stigli do Trocadera bilo je sve jasnije! Eiffelov je toranj točno tamo gdje sam ga ostavio prije sedam godina! 🙂 Ta konstrukcija i dalje je magična kao i prvi put kad sam je vidio. Srce počinje brže tuči, a veliki dječji osmjeh od uha do uha opet se rastegnuo na mom licu. Pretpostavljam da nikad neću shvatiti zašto, ali to je jedina građevina koja me učini tako veselim momentalno. Kako izgleda, ne bi me čudilo da je to nekakva antena sreće samo je Gustav zaboravio Parižanima reći što to uistinu jest.
Prošetali smo podno Eiffelovih lukova, kroz park i našli se sa Monikom i Goranom te otišli na pravi Francuski ručak. Bilo je tu i juhe od luka i guščije jetre koja me podsjetila koliko mi je falila Francuska. Čaša francuskog crnog vina bila je samo bonus i dodatni pokretač misli.
Kako je dan bio lijep, odlučili smo potegnuti na Champs Elysees i spentrati se na L’arc de Triomphe.
Iako sam pred slavolukom bio prije nekoliko godina, nisam u biti shvatio koliki je taj monument. Doduše, nisam ja ni sad shvatio sve dok se nisam spentrao na njega. Naravno, sa njega se pruža prekrasan pogled na Pariz… i opet taj osmjeh. 🙂
Od dolaska u Pariz imao sam u planu uslikati poslovni centar grada. Naime, brat mi je bio u Parizu početkom godine i uslikao super sliku, no ja sam ovu dolje uspio potpuno krivo memorirati. Nekako sam izbrisao slavoluk i zapamtio samo običnu cestu i poslovni centar grada. Bio sam uvjeren da je to slikano s L’arc de Triomphea, al kad sam se spentrao gore shvatio sam da to nije to. Ono, nije ni čudno, jer gle… s slavoluka nemoš uslikat njega samog da si ne znam koji umjetnik. 🙂
Nakon L’arc de Triomphea prošetali smo Champs Elyseesom i tu smo zatekli prvu “akciju”. Protestirali su neki Turci za neka turska ili muslimanska prava. Vezani u lance izvikivali su neke parole na nekom čudnom jeziku, a u jednom trenutku je krenulo i nekakvo naguravanje s lokalnom policijom. Nije baš bilo prekrasno.
Otuda smo se zaputili nazad u zonu oko apartmana i odlučili se za večeru. Našli smo mali francuski bar u kojem je kad smo mi ušli lokalni stari francuz pao na leđa. Konobar ga je pridigao, a on je vidno pijan nastavio svoj put kući smijući se i veselo teturajući. Bio je to znak da smo na pravom mjestu za večeru. Konobar nije znao strane jezike, a mi smo se poslužili našim limitiranim francuskim. Ja sam naručio patku koju svakako preporučujem gostima Francuske, a Dina je htjela nešto drugo. Oni koji se možda sjećaju mojih starih reporta mogli bi se sad smijati. Prije jedno osam godina u Dijonu sam imao prilike probati jelo zbog kojeg je izmišljen senf. Radi se o nečem što liči na kobasicu, ali su u biti iznutrice punjene u debelo crijevo. To jelo smrdi na mokraću ili ako baš hoćemo lijepo, na mošus i ima užasno jak okus. Tada sam rekao da je to što sam ga probao jednom u životu već previše. Eh, kako ga nisam ja naručivao prvi put, nisam zapamtio ime, a s lošim francuskim ispalo je da Dina naručuje svinjetinu. Da, sad znam, zove se Andouillette! Kako i ja povremeno znam biti divan i krasan, a vrlo dobro znam da mi žena to neće jesti, zamijenili smo tanjure. Fata je Fata, al dva put je dva put! 🙂
I sad, moram priznati jednu stvar. Na nekakav čudan i smrdljivi način, bio je ovo najbolji andouilette koji sam ikad jeo. Ovaj put čak ne mogu ni obećati da je zadnji. Bio je čisto ok i imam osjećaj da mi se čak i počeo sviđati. 🙂 Uz ovakvu večericu butelja crnog vina brzo nas je pospremila u krevet.
Dan drugi
Idući smo dan započeli prekrasnom plovidbom po Seni, zatim smo prošetali uz rijeku kroz neku pijacu starih stvar gdje se našlo raznih čudnih stvarčica. Od zanimljivih ogledala do vrlo čudnih stolaca, svega se tu dalo vidjeti. 🙂
Nakon šetnje, odredište je bio toranj Montparnasse.
Radi se o 210 metara visokom neboderu koji ima otvorenu terasu na vrhu zgrade i samo vas podeblje staklo dijeli od slobodnog pada, a pruža se nevjerojatan pogled. 🙂 Čak se i Eiffelov toranj vidi s ovog mjesta. 🙂
Od tog silnog planinskog zraka (s vrha tornja jel) čovjek ogladni lako, pa smo završili u obližnjem lokalu “L’atelier” na ručku. Konobar nam je donio menue na engleskom jeziku, ali… Ja sam svoju lekciju naučio prije godina u Dijonu i znam da je za najbolju moguću uslugu u Francuskoj dovoljno barem pokušati govoriti malo francuski, pa sam tražio menu na francuskom
jeziku. He he, to je bilo zabavno. Svi znamo da nisam nikad učio francuski nego sam samo pokupio pokoju frazu usput, ali i onako sam mislio jesti puževe koji se jednako naručuju na francuskom i engleskom pa to i nije bio neki problem. Veća je zabava bila kad sam trebao na WC pa mi je konobar objasnio na tečno francuskom i umirao od smijeha. 🙂
Poslije ručka završili smo na kratkom posjetu Louvreu gdje smo došli nešto više od pol sata prije zatvaranja pa smo ga pretrčali na brzaka. Baš kao i svi drugi turisti, prva desinacija bila nam je čuvena Gioconda odnosno Mona Lisa.
Nakon Louvrea prošetali smo niz Tuileriesove vrtove, a onda smo nas dvoje odlučili ugurat u taj isti dan posjet katedrali Notre Dame i bazilici Sacré-Cœur, odnosno bazilici Svetoga Srca Pariškog.
Taj kraj oko sv Srca mi je nekako najljepši dio Pariza. Podsjetio me je na Grožnjan (malo seoce na brdu u Istri) čije uske uličice popunjuju maleni ateljei, restorani i trgovinice, a sve ulice su popločane kaldrmom. Sa zidina Grožnjana pucaju pogledi na ljepote Istre, a sa zidina Sacré-Cœura puca pogled na Pariz. 🙂
Ipak, uspjeli smo nekako stići u apartman oko ponoći. 🙂
Dan treći
Odlučili smo se držati planova i krenuti oko 9 ujutro put Versaillesa. To je bio put za pamćenje. Morao sam slikati kako izgleda put za Versailles jer slika će reći više nego što ja mogu u tisuću riječi.
Nagužvni tako u vlaku gdje je svjež zrak bio nepoznanica za 30ak smo minut stigli do Versaillesa, ali nakon samo par minuta šetnje shvatili smo da ćemo vjerojatno pogledati samo vrtove. Linija za ulazak u dvorac jednostavno je bila predugačka za gužvanje ovaj put.
Stvarno, nanese li vas put u Pariz i planirate ulazak u Versailles, kupite karte on-line ili idite s organiziranom grupom (30+ ljudi) i budite tamo dva sata prije otvaranja. U protivnom, nemam pojma kako se ulazi tu. Za vrtove smo čekali nekih desetak minuta i kao što smo i očekivali čim smo zakoračili shvatili smo da su vrtovi baš kraljevski. To znači da tu možete provesti sate i sate, ako ne i dane ili možete iznajmiti onaj mali električni automobil koji se vozi po golf terenima. E tako smo mi, pa smo se provozali sat vremena po vrtovima. Bio je to najbolji potez dana do tad! 🙂
Nakon šetnji i vožnji Versailleskim vrtovima krenuli smo na ručak u četvrt koja tehnički ne spada u Pariz. Tu smo osjetili tipičnu francusku pomoć turistima. Kad smo oko 17h u malom baru zatražili hranu žena nam se od srca nasmijala i rekla, “Finito” te pokazala rukom u smjeru i rekla “McDonald’s”. 🙂 Da, nije iznenađenje s obzirom da je bio Uskrs i da smo bili u krivo vrijeme između ručka i večere, a u francuskoj to znači da nema jela, kuhinja ne radi. OK, to znači u Francuskoj, ali ne i u samom Parizu. Čim smo se približili centru našli smo super mjesto gdje smo se odlično najeli i zabavili. Ja sam se konačno dokopao patke! No tu smo probali i neke zanimljive deserte koji se poslužuju s bocom ruma, pa si prilagođavate količinu vašem ukusu. 🙂
Nakon ručka mi smo krenuli na veliko finale našeg gostovanja. Moja najveća i jedina želja prilikom planiranja ovog izleta bila je spentrati se na Eiffelov toranj i odlučio sam to ostvariti. Bili smo siti i odmorni te psihički spremni na dva do tri sata čekanja u redu. I tako, zauzeli jedan red i nakon par minuta ničim izazvana Dina ispaljuje rečenicu: “Znam da ću vjerojatno zamrziti samu sebe čim ovo izgovorim i da mi nakon 3 dana konstantnog hodanja ovo ne treba, ali na redu za penjanje po stepenicama je red skroz kratak. Oćemo pješke?” DA! Jer osvajanje Eiffela liftom je bezveze! 🙂
Dopješačili smo do prve etaže, malo se slikali, a zatim stali u red za karte do vrha. Na kraju, ispalo je da smo izabrali najbolje moguće doba dana jer smo sa prve etaže gledali Pariz pri dnevnom svjetlu, a s druge etaže pogledali smo zalazak sunca nad poslovnim dijelom grada.
S vrha Eiffelovog tornja bacili smo pogled na Pariz noću! E, to je pogled! 🙂
Putem dolje ustanovili smo da naš engleski uopće nije tolko loš, koliko je francuski engleski uz pomoć Google translatea. 🙂
Nakon Eiffela zaputili smo se nazad u našu baznu četvrt, pijuckali malo vina i krenuli na spavanje. Tu se ispriječila jedna zanimljiva situacija jer se dogodila nezgodna automobilska nesreća i skupilo se 12-15 ljudi, muškaraca i žena, koji su vrištali i derali se na nekom čudnom jeziku. Kako smo se približavali zgradi situacija je kulminirala pravom uličnom borbom, padale su šake, noge u bradu i nije se znalo ko će koga konkretnije odvalit. Brže bolje smo utrčali u zgradu i odlučili da nećemo dijeliti pravdu ni zauzimati stranu u ovoj situaciji. 🙂
Dan četvrti
Ujutro smo spakirali sve naše stvari i napustili naš prvi AirBnB apartman. Bilo je to naše prvo, ali vjerujem ne i zadnje AirBnB iskustvo. Nažalost, gazdarica stana nije bila u Parizu pa smo propustili ćaskanje s lokalcima, ali sve u svemu bilo je baš ok. S nakrcanim ruksacima krenuli smo do djela Pariza koji se zove Republique. Tu smo popili kavicu i krenuli u potragu za sirarnicama kako bi kupili ponešto Abondance sira za ponijeti kući. Tu sam naučio da pričanje hrvatskog nije nužno uvijek dobra stvar. Neki dvometarski krkan skužio nas je na prvu, ali je prvo provjerio francuskim jezikom jesmo li lokalni ili turisti, a onda se prebacio na srpski. “Brateeee, imaaaašš jedaaan i po euurooo.” Reko sam mu da nemam i pokušao ga ne gledati, kad eto njega nastavlja; “Brate, ti nemaš jedan i po euro? Onda dobro brate, ajd uživajte, ciao!” Međutim, način i brzina tog govora bila je ko iz one srpske serije “Vratiće se rode” kad majstoru treba sto godina da izgovori – “Da ti operem šajbu?” Sad mi je smiješno, ali nije mi baš legao. 🙂
Nakon šopinga odlučili smo se za ručak. Na putu do restorana ispred nas je iz neke trgovine izletjela gospodična, a za njom čikica iz osiguranja. Kad ju je zgrabio za leđa od njezinog otimanja njemu je iz futrole izletio pištolj, preletio jedno 2-3 metra i otklizao po pločniku par metara od nas. Vidjeli smo više akcije u Parizu u tri dana nego za sedam mjeseci u Dublinu i volio bi da to tako i ostane. Previše akcije nije nužno potrebno. 🙂
Ipak, na Trgu Republike u Republique baru smo dobro jeli i pili, a onda smo se zaputili u zonu oko kanala Saint Marten.
Tu smo se našli sa Sonjom, našom domaćom Parižankom koja je tu već 20 i koju godinicu pa smo konačno imali privatnog lokalnog vodiča na hrvatskom jeziku! 🙂
Propisno smo provezeni preko Repubilquea do Bastille, zatim kroz centar sve do Champs Elyseesa, zatim do Port Maillota pa van Pariza u Courbevoie. Courbevoie je taj “poslovni dio grada” koji sam do sad više puta spomenuo.
Kako ja volim modernu arhitekturu i velike zgrade, malo mi je trebalo da se oduševim ovim djelom grada. Fenomenalne građevine koje su posložene u savršenu liniju s L’arc de Triompheom i Champs Elyseesom.
Ko da moderne zgrade nisu bile dovoljno pa se tu našao i “Paul” u shopping centru tako da sam konačno mogao jesti Paulove kroasane! (croissantse, jel…) 🙂
Ajde i macaronse. 🙂
Ubrzo nakon toga sjeli smo na bus i dovukli se do aerodroma i stigli kući premoreni ali zadovoljni.
Sad imamo novi problem, jer izgleda da Pariz nije mjesto koje se posjećuje samo jednom. 🙂
Šta reći… plac gore za Pariz!
Ljute ptičice rado će te posjetiti ponovo! 🙂
Do iduće zgode…
Balky