Mislili smo da smo završili s putovanjima za 2018., ali onda je Dina skužila da bi ipak mogli iskoristiti produženi vikend u kolovozu/Augustu za još jedan brzinski izlet. Planirali smo otići nekamo na jug Irske, al smo na kraju završili u Edinburgu, Škotskoj.
Let nam je bio na programu u 18.30 i iako smo na aerodrom krenuli tri sata ranije, zamalo smo propustili let. Srećom, poslušali smo sugestiju Googleove navigacije i skrenuli nekom stranputicom mimo autoceste par izlazaka ranije inače bi nas klasični stajanac na M50 obilaznici oko Dublina spriječili od bilo kakvog putovanja.
2018. je bila najsušlja godina u irskoj povijesti i mnoga, uglavnom zelena, irska polja imala su neobičnu boju. Za razliku od Irske, čini se da Škotska nije imala previše problema sa sušom ove godine. 🙂 (Irska je lijevo, a Škotska desno, je l’. )
Liam je bio tradicionalno cool, uzbuđen zbog putovanja i letenja. No, kad je naš avion stigao bio je razočaran. Na aerodromu je bilo puno lijepih i velikih aviona parkiranih pod prozorom i on je vikao cijelo vrijeme “Ići na veliki aviooooooonnn!!!”, ali kad smo busom došli do našeg ATRa 72-600 momentalno je ispalio – “Ne. Veliki avion!” 😀
Malo je bio uzdrman i uplašen na polijetanju i kad smo probijali oblake, al onda se vratio u redovni mod za letenje, stiskao gumbe po avionu i šarmirao sve komade oko sebe.
Kako smo sletjeli relativno kasno, sjeli smo na prvi mogući tramvaj prema Haymarket stanici i dijelu grada u kojem smo bili smješteni.
Tu večer, kad je Liam zaspao i nismo imali ništa pametno za radit, tražili smo po internetu što bi mogao biti uzrok glasnoj buci nalik vatrometu koju čujemo u blizini stana. Brzopotezno gledanje na Snapchat videe uživo otkrilo mi je da u gradu neki ogroman događaj na nekakvoj pozornici s visokim i strmim gledalištem. Par minuta kasnije, na jednom od videa ukazao se veliki naslov “Edinburg Tatto”. Kako pojma nisam imao što bi “Tatto” trebao značiti u ovom smisli, bio sam prilično zbunjen, ali uz malo googletnja shvatio sam da je to prilično velik i poznat događaj u Edinburgu, a k tome se danas poklapao s početkom i otvorenjem Fringe festivala. / “Tatto” je nekakav performance gdje vojska izvodi muzičke i ine točke. Nemam pojma kako bi se to kod nas prevelo. Vojno-muzička parada. Znam da “vojna tetovaža” ko što mi Google nudi, nije. 😀 /
Da da! Ako ste pratili išta od mojeg pisanja na ovom blogu ili u reportima u danima prije bloga, primijetit ćete da ovo nije prvi put da potpuno slučajno završim u mjestima za vrijeme najvećih mogućih događanja. 🙂
Iduće smo jutra prošetali do Grass Marketa, gdje smo sjeli na doručak i onda nastavili našu šetnju prema Royal Mileu.
Pokušali smo ući u poznati dvorac u Edinburgu odmah nakon doručka, ali nekoliko dobrih razloga nas je natjeralo da preskočimo posjet.
Prvo i najbitnije – Dina. Nije baš da je mogla stajati dva sata u već tada ogromnom redu za karte, pa onda nastaviti šetati još X sati po dvorcu. Zatim – čuvati Liama dva sata u redu zavezanog u kolicima … Uh, iako nije protuzakonito, ne čini mi se kao dobra ideja. 🙂 Probali smo ući i shvatili da je prostor na kojem se jučer održavao “tatto” upravo tu, pred dvorcem, no dalje od tog nije išlo.
Grad je bio prepun ljudi i čudnih umjetnika koji su jurcali prema mjestima svojih nastupa. Ovaj je Fringe bio u svom najvećem izdanju do sad, čini se, jer su se nastupi održavali na 540 različitih lokacija u gradu. Nevjerojatno!
Camera Obscura
Kako su naši godišnji postali “usmjereni djeci”, odlučili smo posjetiti Cameru Obscuru, muzej iluzija koji se nalazi tik uz dvorac. Ujedno je to i najposjećenija atrakcija u starom dijelu Edinburga. Sadrži vrlo zanimljive eksponate, optičke iluzije, svjetlosne efekte u raznim bojama, nešto o povijesti fotografije, logičke igrice, puzle i tunel “vrtoglavice”.
Tu se nalazi i soba s termalnim kamerama pa možete odmah provjeriti koliko ste vrući, ili niste. 🙂
U jednom se dijelu nalaze hologrami i među njima hologram bombona na stolu. Staviti dvogodišnjaka da se muči i pokuša ih zbunjeno uhvatiti i pojesti – pretpostavljam nije baš fer i lijepo, ali to je jedna od čari roditeljstva. 🙂
Muzej nalazi se u zgradi sa šest katova koja na vrhu ima vidikovac s kojeg se pruža odličan pogled na sam Edinburg.
Haggis
Nakon kojih par sati provedenih ovdje, bilo je vrijeme za prezalogajiti. Kako se Škotska diči Haggisima, a navodno se najbolji mogu pojesti baš u Edinburgu u mjestu “Gourmet Makar Restaurant”, zaputili smo se tamo. Putem smo skrenuli na neki čudni prečac između dviju zgrada koji nas je vodio nizom stepenica nizbrdo do restorana. Liam je već bio premoren i inzistirao je na tome da bude u kolicima, pa je bilo zabavno spuštati se stepenicu po stepenicu kojih stotinjak stepenica. 🙂
Prošlo je pored nas ljudi kolko voliš, s jedna strane trudna žena, ja se mučim s djetetom u kolicima, ali nitko ni da trepne. Tek se negdje kad sam već bio pri dnu pojavila gospođa koja se zaustavila i ponudila pomoć.
Ispalo je da je gospođa naša, umjetnica iz Splita koja živi u Edinburgu i nastupa sa svojim bendom u nekakvom kongresnom centru. Zaboravio sam njeno ime, ali eto, završi li ikad na blogu ili znate naše u Edinburgu – javno zahvaljujem još jednom. 🙂
Haggisi su lokalni specijalitet, najbliži krvavici sa sjevera HR, onom gdje se uz krv stavlja i heljdina kaša, ili irskom “black puddngu”. Nije loša stvar, ova u Makaru je i simpatično aranžirana, ali ništa šokantno ili čudnog okusa. Dinine kobasice su bile puno bolje, a i Liam se složio s ovom konstatacijom jer joj je pojeo pola ručka. 🙂
S ručka smo se odvukli do stana u nadi da će Liam spavati popodne i da ćemo dobiti još par sati za razgledavanje, ali on je odlučio da nam je to dosta za taj dan, pa smo se igrali s njim u i oko apartmana.
Smelliest City Of The World
Cijeli kraj oko i istočno Haymarketa karakterizira čudan miris koji je konstantno u zraku. Meni se odma učinilo da bi to moglo biti od hmelja iz neke obližnje male pivovare.
Čitajući internet to popodne i večer, našao sam podatak da je to miris koji dopire iz North British destilerije koja je među najvećim destilerijama na otoku i da je miomiris koji se sad osjeti ništa prema tome kako je Edinburg mirisao samo par godina unatrag. Navodno je Edinburg bio poznat kao “najsmrdljiviji / najmirišljaviji grad na svijetu”, i iako je destilerija skoro dva kilometra od našeg stana činilo se da bi trebali negdje imati pipu i točiti pivo ili whiskey kod kuće.
Dean Village
Iduće smo se jutro digli ranije i zaputili se prema Dean Villageu, malom izoliranom dijelu grada koji se nalazi u maloj dolini koja je u usjeku oko rijeke Leith. Iako bi se iz naziva “Dean” moglo pomisliti da se radi o nekakvim dekanima – nema nikakve veze s tim. Izraz dolazi od keltskog “dene”, što u prijevodu znači duboka dolina.
Ja sam bio siguran da se tu nalazilo kakvo sveučilište ili štogod slično, ali internet me naučio da su tu bili mlinovi u stara vremena i tu su Škoti dolazili mljeti svoje žitarice.
Oko rijeke postoji puteljak koji prati “Vode Leitha”, ali je glavni puteljak bio zatvoren zbog nekih radova, a ostatak nije bio baš za gurati kolica pa smo prošetali samo urbanim dijelom kvarta.
Danas je to jedan mali i miran kvart u kojem nema ništa pametno za radit, ali je lijepo prošetati jer je baš simpatično. Što bi današnja moderna djeca rekla – vrlo je instagramabilno. 😀
Odatle smo se uspeli nazad na razinu grada i sjeli u “The painted Rooster” na doručak i malo odmora, jer guranje kolica uzbrdo nije lagan sport. Nakon doručka prošetali smo kroz grad do Princess Street vrtova. Veliki je to park koji se nalazi ispod slavnog edinburškog dvorca.
Princess Street vrtovi
Na ulasku u vrtove nalazi se relativno veliko igralište na kojem smo se zaustavili i pustili Liama da se malo zabavlja. Kako na je sačekao neobično topao dan, park je bio prepun ljudi koji su tu došli sa stolicama, ležaljkama i košarama za piknik. Bilo je to jedno živahno i gužvovito jutro.
Nagovorili smo Liama da ipak malo odspava to popodne što je značilo da smo dobili još malo vremena za popodnevno razgledavanje. Šetali smo u zoni današnjeg centra grada između ulica Queens i Princess Street.
Tu smo otišli i na planirani “fancy” (riblji) ručak u “Fisher in the city” restoran. Iskoristio sam priliku probati neke od meni manje poznatih škotskih whiskeya i lokalnih craft pivica. Moram priznati, promijenio sam mišljenje o škotskom whiskeyu. Nađe se i u Škotskoj vrhunskih stvari, no jedna mi je stvar proletila glavom. Mi, a i ostatak svijeta smatra Škote škrticama koje ne daju ništa. Eh eh… Mislim da su mi ta dva “kratka” pića bila zbilja najkraća koja sam ikad dobio. Gutljajčić i po whiskeya i gotovi smo.
Ako je to kako nastaju stereotipi – onda su u pravu. 🙂
Nakon ručka otišli smo na šetnju kroz stari grad i gužvanje s masom ljudi koja je tu zbog Fringea. Bilo je baš lijepo.
Odveli smo Liama na njegov prvi kotač. Bio je malo uplašen prvih 30-40 sekundi, al onda se iz sigurnosti mog zagrljaja opustio i krenuo vikat “Up the theeeeere”. (To se dere kad god vidi avione iznad nas – “Tamo gore”, recimo. 🙂 )
National Museum of Scotland
Zadnji smo dan trebali napustiti apartman tek popodne pa smo jutro iskoristili za posjet nacionalnom muzeju Škotske. Iako je razlog bio – da Liam vidi dio sa životinjama, klinci nekako dođu super motivacija za posjetu svim živim muzejima.
Njega su tad najviše impresionirali lavovi, ali nije se žalio ni na avione, aute, bicikle.
Ja sam bio impresioniran Formulom 1, naravno. 🙂
Na vrhu muzeja se nalazi restoran “Tower” (toranj) koji ima krovnu terasu za najbolje selfije u gradu. Naravno da smo iskoristili priliku za još jednu fotku s ljutim ptičicama. 🙂
Protrčali smo kroz muzejsku trgovinu i tu sam primijetio poznati uzorak iako s Hrvatskom nema nikakve veze. 🙂
Haggisi u gradu nisu pretjerano impresionirali, očekivao sam jači okus, neki šus, nešto specifično. Stoga sam ih morao probati još jednom na odlasku na aerodromu gdje serviraju haggise u burgeru. E to je već bilo malo bolje, više janjeće i sličnije mom ukusu. 🙂
I to je to. Bio je to Dinin zadnji dan kad joj je dozvoljeno letenje bez dodatnih medicinskih pregleda, pa smo znali da je to zadnje putovanje te godine, a i još neko vrijeme. 🙂
Edinburg vas nikako neće razočarati, lijep je i vrlo živahan grad, prepun povijesti i stvari za vidjeti. Vrlo je pitoreskan, hrana je dobra, pive i whiskey odlični, a ako ste sretne ruke ko mi da uhvatiti par sunčanih dana – poželjet ćete mu se vraćati ponovo i često. Ne zovu ga uzaludno “Pariz na sjeveru”.
Ja sam siguran da ću ga posjetiti ponovo. Ako ništa drugo, bit će početna točka kad odlučimo istražiti Škotske planine i Loch Ness.
Do nekog drugog pisanja,
Puse,
Balky