Prošlo je podosta vremena od našeg zadnjeg putovanja nekamo malo dalje izvan Dublina. Zato smo za ovogodišnji produženi vikend u kolovozu odlučili konačno otići nekamo gdje još nismo bili, a i ispitati kako se novi član putopisne družine snalazi na putovanjima.
Još smo to jutro imali rodbinu na gostovanju pa smo na put krenuli kasno popodne i u Sligo stigli taman da bacimo oko na zalazak sunca. Kako smo svi već bili umorni, malo smo popričali s našim AirBnB domaćinima, uživali u večernjem nebu i onda otišli na spavanje.
Doduše, to je bio plan, ali morali smo prvo dobiti odobrenja od našeg dječarca da možemo ostati u ovoj sjajnoj kući. Kao što vidite sa slike, Liam je bio skroz OK s krevetom i ostankom. 🙂
Idući dan vrijeme je bilo skroz ugodno uz poneki oblak i nešto vjetra.
Kako je Sligo poznato surfersko odredište nadao sam se da ću ih vidjeti u akciji. Zbog toga je naša prva destinacija bila plaža Mullaghmore. Mullaghmore je jedna od najpoznatijih svjetskih lokacija za surfanje na velikim valovima koji idu i do 15 metara visine. Nadao sam se da ćemo imati prilike vidjeti ih kao što smo ih vidjeli prošle godine u Dinglu, ali izgleda da kolovoz nije pravo vrijeme za velike valove.
S obzirom na oseku koju smo zatekli, zaputili smo se u šetnju plažom.
Usput sam okinuo par fotki plaže i poznate irske planine Benbulbin u pozadini.
Kako nije bilo velikih valova ni surfera, odlučili smo se posjetiti jedan krasan dvorac u blizini, Classiebawn koji smo našli na internetu. Kako smo mu prilazili bliže tako smo shvatili da su slike na internetu napravljene malo skupljim tele objektivima jer je dvorac ostao baš daleko, a imanje je privatno i ulaz je zabranjen. 🙂 Šteta!
No, kad je već bilo kako je bilo, a i ogladnili smo – zaputili smo se u centar Sliga (Slajga, jel) na klopu. Sjeli smo u centru u fini steakehouse i sasvim kontra, nismo jeli steakove. 🙂
Ručak je bio interesantan zbog dvije stari. Liama i Liama. Prvo, kad ga je Dina nosila na presvlačenje mimoišla se s jednim parom koji je imao četveromjesečnu curicu. Nakon što su si međusobno komplementirali bebe, pitali su je jel Liamu šest mjeseci s obzirom na to kako je znatno veći od njihove kćeri. Kad je Dina rekla da mu je samo 7 tjedana, zanijemili su.
Slično su reagirale i sve konobarice koje su se sjatile oko njegovih kolica i šaputale kako bi ga najrađe ukrale i odnijele kući, dok se hrpica gostiju bezuspješno trudila prizvati ih. Jednostavno, nisu mogle oči skinuti s njega, a on ih je nagradio šarmantnim osmijesima. 🙂
Kad smo se svi najeli (da, svi – u Irskoj je na snazi prilično oštar zakon koji štiti dojenje bilo gdje u javnosti, koji je iz nepoznatog razloga tabu u mnogim zemljama) uputili smo se u šetnju gradom.
Iako je W.B. Yeats rođen u Sandymountu, danas dijelu Dublina, djetinjstvo je proveo u majčinom rodnom selu nedaleko Sliga. Zbog toga je ostao trajno vezan za Sligo i njegove ljude, a to se navodno osjeti u njegovim djelima. E da, za one koji ne znaju – Yeats je prvi Irski nobelovac, pjesnik, pisac i senator.
Stoga ne čudi što se u njegovom selu može vidjeti spomen kuća, a u samom Sligou ima bistu u centru grada.
Nakon Sliga zaputili smo se prema Carrowmoreu, ali putem smo nakratko zastali u Ballysadareu.
Iz još mi neznanih razloga, tu se održava godišnja utrka gumenih patkica i mi smo nekako nabasali točno na start trke. Morao sam se zaustaviti i provjeriti zašto je cijelo selo stajalo na mostu i oko njega. 🙂
Nakon ove čudesne trke nastavili smo prema Carrowmoreu i upali na tipičnu irsku “magistralu”. OK, šalim se, nije ovo magistrala – ali, ima jedno malo “ali” koje me i nakon tri godine ovdje čudi. Većina puteva van gradova u Irskoj imaju ograničenje od 100km/h. To je dobrih 20km/h više nego na bilo kojoj pristojnoj cesti u HR, tako da kad me navigacija odvede na ovakav put i kad vidim kako “nema ograničenja” istovremeno sam uplašen i zbunjen. 🙂
Do prastarog groblja Carrowmore stigli smo deset minuta prekasno, pa smo nastavili za Strandhill, a Carrowmore ostavili za sutra.
Strandhill je još jedna od poznatih plaža na kojima sam očekivao surfere. No, kako to često biva u Irskoj, stigo sam uhvatiti tek par fotki brda Knocknarea prije nego se nebo otvorilo.
Otrčao sam do plaže da je bar vidim na brzinu i bio iznenađen brojem ljudi koji se šeću uzduž dva i po kilometara plaže u večernjim haljinama i odijelima, kao da idu na nekakvo vjenčanje, a kiša samo pojačava.
Zbog sveg toga i činjenice da je dijete već počelo negodovati i da mu je dosadila naša turistička misija priveli smo dan kraju. Doduše, nismo očekivali da Liam ima drugačije planove. Mučili su ga grčevi cijelu noć i maltene nismo uopće spavali.
Zbog neprospavane noći na nastavak puta zaputili smo se kasnije od planiranog i morali smo izbaciti neke od planiranih točaka. Odlučili smo pogledati mjesta tu blizu našeg smještaja, pa smo se zaputili na još jednu od plaža. Ovaj put na Streedagh point.
I konačno smo ugledali surfere! Ali… Izgleda da se radilo o tečaju za početnike i to samo onom teoretskom dijelu, jer su stajali na plaži i razglabali kako i šta treba, ali surfao nitko nije. Doduše, sumnjam da su mogli surfati uz ovakvu oseku. 🙂
Odatle smo se zaputili ka vrlo interesantnoj planini Benbulbin u nadi da ćemo naći neko fino mjesto za fotkanje, pa smo završili negdje na pola iste. 🙂
Napravili smo par fotki i nastavili dalje ka vodopadu Glencar koji se nalazi u susjednom okrugu Letrim. S parkinga uz jezero Glencar Lough svega je par minuta hoda do ovog simpatičnog vodopadića.
Malo smo tu prošetali, opustili se uz jezero i onda krenuli na ručak u Rosses Point, turističko mjesto sjeverno od Sliga.
Doduše, opet smo napravili grešku u planiranju. Navikli na Dublin i činjenicu da možemo jesti kad god i gdje god, opet smo došli u krivo vrijeme na pravo mjesto. Parkirali smo nedaleko super puba uz more, iskrcali stvari iz auta, probudili dijete, prebacili ga u kolica da bi nam konobar rekao – E sorry, ne radi kuhinja.
I iako smo mislili sačekati pola sata Liam nije bio baš od volje pa smo se odlučili vratiti u Sligo i naći neko drugo mjesto. I u centru Sliga samo poljubili vrata na dva mjesta i na kraju sjeli u talijanski restoran. Uvijek radije biramo lokalnu hranu, ali zbilja nismo imali izbora nego sjest na pizzu i kobasice.
Istini za volju, ovo su najbolje kobasice koje sam do sad jeo u Irskoj, pa mi nije žao. 🙂
Nakon ručka i šetnje centrom opet smo se zaputili u Carrowmore. Fascinantno je kolika je površina tog starog groblja na kojem je netko postavio kamenje prije 5000 godina i to tako stoji tu. Mislim, ok, stoji i arena u Puli već 3000 godina, ali arena je ogromna građevina. Ovo su grobovi koji stoje 5000 godina, a sastoje se od tri potporna i pokrovnog kamena. U Istri bi to vjerojatno porazbijali i prebacili u suhozid. 🙂
Tu se nažalost događala jedna “interesantna” stvar. Naime, bilo je ono doba godine kad farmeri gnoje njive i to domaćim stajskim gnojivom. Sve njive oko Carrowmora bile su tog trena (još su traktori rondali) svježe natopljene tekućim smradom. Iako se tu moglo provesti puno više vremena i pogledati to kamenje, nekako smo iz navedenog razloga brže priveli posjetu kraju. 🙂
Kako nam je dijete postajalo sve nezadovoljnije (ili ga je smrad dotukao, ko će ga znati) zaputili smo se pravo kući, još smo samo nakratko stali na pola puta u mjestu Longford. Jer, trebalo je dijete nahranit. 🙂
Eto, sve u svemu Sligo je fino mjesto za vikend izlet, ali morat ćemo ponoviti u martu ili aprilu kad vjetrovi budu jači, a valovi veći.
Možda već dogodine, tko zna. 🙂
Do idućeg pisanja…
Puse,
Balky