Dosadašnji vikend izleti po Irskoj uključivali su duga putovanja na zapadnu obalu, pa smo ovaj put odlučili otići negdje bliže Dublinu.
Nakon provjere na karti, odluka je pala! Idemo u Kilkenny!
Preskočili smo doručak, pokupili auto ranom zorom i krenuli prema Kilkenniju. Taman kad smo, za nešto manje od dva sata, stigli bilo je vrijeme za doručak. Kilkenni je izgledao nekako prazan i činilo se da ništa ne radi, no uočili smo da se nešto događa u hotelu u centru pa smo navratili. Htio sam se počastiti poširanim jajima i dok sam tražio po meniju rukom sam konobaru pokazao na poširana jaja koja su bila u opisu “Eggs Benedict”. Lik me priupitao “Jel Eggs Benedict?” – reko, ajde, nisam nikad probao, što da ne.
Ajme, kakva neoprostiva greška! Mislim, ne to što sam ih naručio, nego što sam to prvi put napravio u 36. godini. 🙂 Bolja jaja od ovih teško da postoje, i ako ste kao ja i niste ih probali, obavezno probajte. Odmah! Ostavite sve i nađite gdje ih možete dobiti. Apsolutno najbolja koja postoje. 🙂
Nakon prefinog doručka pokupili smo mapu grada i krenuli prema gradskom dvorcu. Kako smo se približavali bilo je jasno zašto se grad čini praznim. Naime, u tom se trenutku održavao nekakav godišnji triatlon i ljudi su bili tu oko dvorca i podržavali ove hrabre atlete. Kao što možete vidjeti, neki su taman plivali u rijeci Nori (Nore). 🙂
(Nemo da čujem da mi neko kaže da je more hladno, ove sve irske rijeke ne prelaze 12 stupnjeva, uglavnom…)
Iznad krasne promenade smjestio se Kilkenny dvorac i veliki park oko njega. Dvorac je dobro uščuvan i u njemu se nalazi nekoliko dobrih eksponata i velikih slika, ali to je ujedno i prvi dvorac u Irskoj u kojem jasno daju do znanja da je fotografiranje zabranjeno tako da nažalost nisam napravio niti jednu sliku iz dvorca. Imam zato nekoliko s vanjske strane. 🙂
Ako ste ljubitelj dvoraca, ovaj je vrijedno posjetiti.
U Kilkenniju postoji takozvana “Srednjovjekovna milja”, šetnica kro uske ulice u dijelu stare gradske jezgre koja povezuje dvije najvažnije građevina u gradu, dvorac Kilkenny i toranj “Canice’s” (Kaničin? Nemam pojma kako bi preveo ovo ime na naški). Šetnja kroz “milju” vraća vas u srednjovjekovno doba jer se tu nalaze mnoge očuvane srednjovjekovne kuće, crkve i galerije.
Kršćanska katedrala St. Canice’s uz sebe ima okrugli kameni toranj, jedan od dva takva na području cijele Irske na koje se možete popeti. Još bitnije, toranj je izgrađen u devetom stoljeću i prilično je uzak. Na vrhu može stajati 6-7 ljudi bez guranja, sve više od toga postaje problematično.
A već znate mene. Dajte mi toranj, planinu ili bilo što više od dva kata i eto me na vrhu. 🙂
Najinteresantniji dio ovog uspona su čudne stepenice. Postaju sve uže i strmije sa svakim segmentom prema gore (ili sa svakim katom, ako to možemo nazvat katom) i sve je manje i manje mjesta za okretanje. Na tom zadnjem segmentu, da bi izašao na površinu morao sam skinuti ruksak i jaknu. Naime, rupa kroz koju se izlazi je otprilike na knap mojih dimenzija. Samo malo veći od mene ne mogu na vrh. 🙂
Kroz srednjovjekovnu milju zaustavili smo se u malom dućanu gdje sam priupitao gdje možemo popiti čuveno pivo Kilkenny. I malo sam se zbunio. 🙂 Čovjek mi je rekao da je to najčešće pitanje i očekivanje turista kad dođu u Kilkenny, ali da to pivo s Kilkennijem nema nikakve veze. 🙂 Tek nakon te šokantne informacije malo sam prošnjofkao internetom i izgleda da je čovjek u pravu. Naime, navodno se Kilkenny pod tim imenom kratko proizvodio u Smithwick’s pivari, ali samo kao pivo za izvoz jer su stranci imali problema s izgovaranjem “Smithwick’sa” (Smiddicks ili Smitticks, ali ne Smithviks), a vrlo brzo je taj brand otkupio Guinness i to se pivo ne proizvodi u Kilkennyu već neko duže vrijeme. Navodno je “Smithwick’s red ale” slična verzija samo s nešto manje alkohola.
Srećom, lokalna Smithwick’s pivara je i dalje tamo, i iako smo bili kratki s vremenom dobili smo dozvolu od ljubaznog Smithwick’s osoblja da posjetimo bar u njihovom pogonu bez da prođemo cijelu turu kroz pivaru. 🙂
Već prilikom prve posjete Irskoj svidio mi se Smithwick’s, nekako lakše klizi i baš fino padne kad ste žedni. Ovaj put sam probao novi “Blond” i mislim da sam se službeno zaljubio. 🙂 Jedno od najfinijih piva u ovoj zemlji. Gospodin iza šanka bio je vrlo ljubazan i objasnio nam je kako se radi koje pivo i znamo sve osim tajnog sastojka koji se koristi u svim Smithwick’s pivama. 🙂
Sve u svemu, Kilkenny je jedan divan gradić sa prekrasnim povijesnim centrom i baš puno sitnih detalja koje su fora za pogledati. Meni se nekako baš svidio. Mislim da je najuredniji i najčišći mali grad u Irskoj u kojem sam bio do sada. Tako, ako ste u prolazu i ne znate kamo bi na vikend izlet, preporučujem u Kilkenny! 🙂 (I ne zaboravite na jaja u Kilkennyu!)
Nakon pinte, bilo je vrijeme za poći dalje prema našoj kući tog vikenda. Smještena na samom kraju okruga Kilkenny u Ballinlawu, na brdašcu koje gleda preko rijeke Barrow na susjedni okrug Wexford. Nažalost, kad smo stigli bio sam lijen vaditi fotoparat ili mobitel i nisam slikao pogled iz sobe tog dana. Bilo je sunčano, lijepo i pogled je pucao baš daleko, al’ reko’ ulovit ću ujutro neki izlazak sunca. Da, zaboravio sam da sam u Irskoj i da je veća vjerojatnost da ću ujutro uslikati oblak i kišu. 🙂
Tu smo se kratko zadržali da ostavimo torbe i upoznamo naše domaćine (naravno AirBnB opet, što drugo?) i krenuli prema Tramoreu. Negdje sam čuo za Tramore usput, uopće ne znam gdje, al kad sam vidio na karti da je to svega 20 minuta udaljeno od Waterforda predložio sam da odemo tamo i pogledamo plažu, jer je vrijeme bilo baš krasno, gotovo ljetno. Kad smo stigli imali smo što vidjeti, jedna od najljepših plaža u Irskoj. Označena plavom zastavom, plaža na kojoj je sigurno kupanje i more je čisto. Nažalost, zaboravio sam kupaći pribor kod kuće. 🙂
No bez brige, otrčao sam ja skroz do vode, morao sam probati kakva je. Bila je taman kako treba i baš mi je bilo krivo. Još gledam onih par kako se brčkaju. Baš šteta, propustio sam savršenu priliku za još jedan kupanjac u Irskoj!
Malo smo prošetali tu oko plaže, pa se provezli kroz Tramore i okrenuli natrag prema Waterfordu.
Waterford je još jedan irski dragulj o kojem se malo zna. Krasan i uredan mali gradić s vrlo živahnom glavnom ulicom kroz centar grada. Najpoznatiji je po proizvodnji kristala i muzeju blaga. Pa iako se čini da je Irska mala zemlja, izgleda da nije. Dok smo mi došli do Waterforda, sva su ova bitna mjesta bila zatvorena, a i da nisu, iskreno ću vam reći, trebalo je nešto pojesti. 🙂 Sjeli smo tako u restoran koji je dio povijesnih srednjovjekovnih zidina, tik uz preostalu kulu.
Ja sam smazao do sad najbolje ikad dagnje u Irskoj. Mora da je bio takav dan, prvo fantastičan doručak, onda uglavnom krasno vrijeme i na kraju fenomenalne dagnje s chorizom u Waterfordu. Mogo bi ja ovo brendirati kao neku Igorovu irsku turu dobre klope pa zaradit neke novce. 😀
Prošetao sam malo oko centra, pa preko promenade sve do modernog naselja u sklopu marine. Nažalost, večeri su počele stizati prebrzo i dani nisu dugi kao što su ljeti, pa nisam baš uslikao previše toga u Waterfordu. Morat ćete mi vjerovati da je to drugi najljepši mali gradić u Irskoj nakon Kilkennya. 🙂
Iduće smo jutro krenuli ka Wexfordu i stigli smo tik pred kišu. Uspjeli smo malo protrčati kroz centar, preko ogromne promenade (Wexford se nalazi na Irskom moru, gleda prema Walesu) i pogledati poznatu zgradu Wexfordske opere,
No nešto je bilo čudno tog dana. Bilo je oko 10.0 kad smo stigli u Wexford. Istina je da je bila nedjelja, a nedjelje su nešto ljenije u Irskoj nego kod nas, ali Wexford je bio baš prazan. Izgledao je gore nego naša turistička mjesta na obali zimi. Otvoren jedan kafić, u njemu 15ak ljudi i cca to je to. Praznim ulicama šetalo je nekoliko starijih ljudi, koji su nas redom pozdravljali da stvar bude još čudnija. 🙂
Popili smo mi tako kavicu i onda otrčali prema autu jer se nebo opasno zacrnilo. Bili smo brži od obalaka. Hura za nas! 🙂
Nekako sam više očekivao od Wexforda, mislio sam da će biti sličniji Kilkennyu ili Watefrodu, ali na kraju je bio onako… čudan. Možda bi ga trebao posjetiti u neko drugo vrijeme ili za radnog dana. 🙂
Eto, do nekog idućeg javljanja…
Puse,
Balky