Glendalough, Wicklow, Irska, 09/11/13
Najviša točka (po EveryTrailu): 521 m
Najniža točka (po EveryTrailu): 115 m
Iako smo u Irskoj nismo odustali od pentranja na razne vrhove. Kako smo bez vlastitog prijevoza, za sad u obzir dolaze destinacije dostupne gradskim i međugradskim prijevozom, ili one do kojih nas netko od motoriziranih “Iraca” može prebaciti.
Prvi dalji i duži izlet bio je u Irski nacionalni park “Wicklow mountains national park” i njegov južni rub ledenjačku dolinu Glendalough (po Vuku – Glendalo(k)) u kojoj se protežu veliko i malo jezero. Wikipedia nas uči da Glendalough dolazi iz Irskog Gleann Dá Loch i znači upravo to – dolinu s dva jezera.
U Glendalough nas je povezao Goran, još jedan “domaći” Irac iz ZG-a, koji također voli putešestvije i planinarenje. Zaputili smo se dužim putem kroz sam nacionalni park u kojem je dobrim djelom puta telefonski signal misterija, a internet još nije izmišljen. No, nije signal jedino čega nema. 🙂 Dvadesetak kilometara nema ničeg osim nekakvog niskog raslinja i uz baš hladan dan koji je bio ovo mjesto više sliči nekoj tundri.
Nakon dvadesetak km prekrasne monotonije počeli smo spuštanje prema Glendaloughu, a tu smo zastali pri malom “kutopadu” (TM Goran). Po domaći bi to mogli nazvat jednom ovećom vododerinom. 🙂
Na brzaka smo pogledali, poslikali i nastavili put dalje, jer iako sunčano, bilo je vjetrovito i ne baš previše ugodno.
Odvezli smo se do parkinga pored starog groblja i srušene katedrale. Tu su nas od bitnih stvari za pogledati sačekala drevna vrata, kroz koja smo ušli u mjesto, i pored ruševina stare katedrale prošli pokraj monumentalnog okruglog stupa i crkve Sv. Kevina. (Kolko znam, a ne znam, Kevin kod nas nema neko ime ono tipa Ivan – Jovan, a ako ima onda je Sv. Materin :)) ).
Nakon toga put nas je vodio najdužom od jednostavnih ruta pored malog i velikog jezera, kroz stari rudnik (ovako laički nagađam da se radi o granitu pošto je sve puno pregolemog crnog kamena). Naravno, kako se radi o nacionalnom parku, našao se tu i po koji slap.
Bio sam fasciniran čudnim drvećem koje raste uz standardna zimzelena drva, ima iglice, ali gubi lišće. Ne znam jel postoji nekakvo drvo parazit koje imitira da je drugo drvo kako bi mirno raslo u zimzelenoj šumi, ali ako ima, otkriveno je! 🙂
Ko bi doli mora prvo gori, a da bi se popeli gori prvo smo se dobro sakrili u ovoj ruševnoj kućici u rudniku kako bi u zavjetrini iza zida prezalogajili lagani doručak.
Otud je put vodio samo uzbrdo…
Naravno, uzbrdo je lakše ako si poput ptice… 🙂
Nastavili smo nakon slikanja još malooo uzbrdo… Zanimljivo, put uzbrdo je “popločan” drvenim gredama u koje su zabijene željezne “prošivne spojnice” koje zadržavaju noge i sprječavaju proklizavanje u slučaju da je vlažno. Hm… 🙂 Ma nije, rijetko.. 😛
S vrha puca pogled na prekrasnu dolinu i dva zagasita jezera. Vide se tu usput i neke divokoze i njihovi čudni putevi po strmim liticama.
No, kao što rekoh, tko bi gori sad bi doli, a put doli je posut setom od puno stepenica (nisam brojao, ali više ih je neg u Sloveniji pri povratku sa izvora Savice). Priznat ću, nije mi bilo lako. Mjeseci sjedenja, prirodna obdarenost povećim trbuhom i par kg foto opreme nikako nisu saveznik u spustu pa sam malo cvilio i žalio svoja koljena, ali nije to ništa novo. 🙂
Na dnu ponovo slapovi i vudrena spasilačka ekipa koja na temperaturi oko nula stupnjeva pliva u jezeru, spašava se međusobno iskakajući iz čamca čas na jednu čas na drugu stranu.
I na kraju, nakon 12.7km i 4 h uživancije, još smo jednom prošli pored srušene katedrale i vrata koje vode u i iz Glendalougha.
Više informacija o ovom lijepom kraju možete pronaći na wiki stranicama Glendaloguha.
Do iduće šetnje ili dokumentacije.
LP 🙂 (Ili po Irski – Slán)
Balky