Nisam najsigurniji kad sam postao zainteresiran za Japan, ali bilo je nekoliko malih kontakata s Japanom i japanskom kulturom kad sam bio klinac i oni bi mogli biti uzrok tome.
Kad sam imao kojih 12 ili 13 godina, tata mog najboljeg prijatelja vratio se iz Japana i i nije prestao pričati o tome kako je sretan, kako je vidio svetu planinu bez oblaka. Rekao je, da po starim japanskim običajima to znači da će mu se svi snovi ostvariti i da će živjeti dug i bogat život.
Kasnije su dva japanska inžinjera gostovali kod mene u Umagu gdje su moj i prijateljev tata testirali nekakve sisteme za daljinsko naručivanje. Tada je to kod nas izgledalo kao svemirska tehnologija, ali mogao bi biti i jedan od razloga zašto sam uopće i završio u IT-u. Naime imao sam u kući kompjuter na kojem se testiralo napredni software iz Japana.
Koju godinu kasnije, kad je internet postao lako dostupan svima i prije nego je postao opasno i strašno mjesto preko Net Meeting aplikacije upoznao sam jednog Japanca. Imao sam 17 godina i nisam tražio Japanca, ali eto ispalo je da sam se skompo s nekim profesorom koji mi je onda crto malo Japan, objašnjavao mi kako je država uređena i neka važna mjesta u Japanu koja bi trebao posjetiti, ako jednog dana dođem u priliku. Potvrdio mi je i to staro vjerovanje da će oni koji vide crveni Fuji živjeti dugo, sretno i bogato.
Nažalost, tadašnji komp mi je rikno i izgubio sam svaki kontakt s njim. Prilično šteta jer je jedan od rijetkih Japanaca koji znaju engleski dobro. 🙂
Svi ti mali detalji smjestili su Japan i Fuji na moju listu želja, ali kao klinac iz Hrvatske više je bilo na spisku “želja koje se nikad neće ostvariti”. Uvijek se činilo preskupo i nerealno. Zbog sveg toga slabo sam ja pričao o Japanu, ali nisam skrivao simpatije prema bambusu, sushiju, ramenu i drugim lijepim japanskim stvarima (Fujifilm, Nikon, Honda …). 🙂
I onda, početkom godine Dina me pitala – Što misliš, jel došlo vrijeme da odemo u Aziju i konačno provedemo godišnji u Kini? Kao svaki pravi i dobar muž koji voli usrećiti svoju ženu rekao sam joj – To je zaista sjajna ideja, samo, kad već idemo na istok, što misliš da odemo mi ipak do Tokya i Fujia, oni su mi nekako draži? 🙂
Složila se Dina, a ja sam rekao da od Japana ono što moram i želim su “samo” četiri stvari – Tokyo, Hiroshima, Nagasaki i izlazak sunca na Fujiu (goraikō).
Ni sam nisam bio siguran oko ovog posljednjeg. Treba potrošiti dva dana i onako kratkog godišnjeg, a potencijalno može uzrokovati i koji dan više bude li prekomjerno teško. Do blizu 3000 bili smo u Sloveniji, ali do vrha Fujia je još 776 metara, a planinarenje nije lagano sve dok ne završite s njim. 🙂
I tako, u pripremama puta i premišljanjima negdje na netu naletio sam na staru japansku poslovicu koja kaže:
“Dolazite li u Japan i ne popnete se na Fuji vi ste budala, ali popnete li se na Fuji više od jednom onda ste još veća budala.”
E pa to je bio glas razuma i znak da nema odustajanja nego da se ide na Fuji! 🙂
Bilo je nešto sitnih komplikacija s rezervacijom kolibe na Fuju, ali o tome sam pisao u prošlom postu. Stvarno smo imali sreće s našim domaćinom u Tokyu, Kojiem (Kođi), bez njega nisam siguran kako bi se organizirali.
Četvrto jutro u Tokyu bilo je i početak velikog F dana! 🙂
Kako smo u kolibu morali stići do 4 popodne, ustali smo u 5:30 ujutro i hvatali metro za Shinjuku, promijenili tri vlaka do Kawaguchika i hvatali autobus do pete stanice na Fujiju. (Oko 2300 m).
Prva dva vlaka su uglavnom vožnja metroom, ništa simpatično za vidjeti, no drugi i treći voze se dolinom rijeke Sagami u tjesnacu između planinskog lanca Chichibu na sjeveru i Misaka i Tanzawa na jugu. Rijeka, potoci, jezera, vulkanski vrhovi i polja riže gdje god se našao komadić livade.
Fuji se zimi uglavnom vidi iz Tokya i okolice. Ljeti, zbog velike vlage sretni ste ako ga vidite uopće. Kako smo se približavali Kawaguchiku fantastična se sjena ukazala na kratko ispred vlaka, a mi smo jurišali ka njoj.
Oko 10.30 konačno smo stigli. Kao što vidite nismo bili sami. Tisuće planinara se skupilo na petoj stanici, neki su upravo završili jučerašnji uspon, a neki su se tek zagrijavali za polazak ka vrhu.
Srećom, već smo bili gladni i umorni, a kako je savjet odmoriti barem 30 minuta na ovoj stanici kako bi se izbjegla visinska bolest otišli smo na rani ručak. Kupili smo karte na jednoj od mnogih mašina u Japanu, no srećom ova je imala slike jela pa smo otprilike znali što naručujemo. Dina je jela neke čudne rezance (noodlse, jel) dok sam ja opleo po Curry Fujisanu.
Svi znate da je Fuji simbol Japana, ali kad mu se približite ima više Fujia nego ga se može podnijeti. Svugdje je. Hrana u obliku Fujia, Fuji na tanjuru nakon klope, Fuji iscrtan na algama kad naručite ramen ili sushi, Fuji kao desert. 🙂
Siti i malo odmoreniji prebacili smo ruksake pune energijskih gelova, “Calorie matea” (energetski obroci kao zamjena za pravu hranu koja se prodaje u Japanu) i par kila vode i bili smo spremni za start uspona Yoshida stazom.
Yoshida se smatra najlakšom stazom, ali je zbog toga i najposjećenija. Prema dostupnim informacijama uspon traje između 4 i 6 sati i već smo se lagano upadali u stisku s vremenom jer u kolibu moramo prije 4 popodne.
Ja sam malo potegao na startu no ubrzo smo morali usporiti i krenuti nekim normalnim tempom. S normalnim tempom počela je i borba. Borba koju vodite sa svakom planinom, s vremenom i s emocijama. Ipak, nakon godina čekanja penjem se na ovu ludu planinu. 🙂
I ne samo to, prva je to planina preko 3500 metara gdje se savjetuju spavanja na planini zbog aklimatizacije i izbjegavanja visinske bolesti no bez obzira na sve to je visina koja može čudno djelovati na vaše tijelo. Iako obično razmišljam pozitivno, nisam se mogo opustiti od straha da nam ne pozli. Što ako dođemo do 3000 metara i Dina ili ja ne možemo dalje? Što ako moram odustati od pentranja na drugom kraju svijeta? Što ako nemamo rezervaciju pa nemamo gdje spavati?
A ni teren nije baš bio u našu korist, stvarno ne znam gdje bi legao i odspavao. 🙂
Nakon dva sata stigli smo do prvih koliba na nižim visinama, na oko 2600 metara, no naša se nalazi na 3100. Bilo je još toplo vani pa smo ostali u kratkim rukavima, a zimska je oprema ostala vezana za ruksake. Uz pauzu smo pojeli i nešto lažne hrane.
I malo legalne droge za planinare. 🙂
Teren se mijenjao nekoliko puta, od stjenovitog na kojem vam trebaju obje ruke za penjanje, do tipično vulkanskog gdje napravite jedan korak, a onda otkližete pola koraka unatrag pri tom hvatajući ravnotežu. Kako smo se približili kolibama svaka je imala užasno velike i strme uređene stepenice kako bi vam život bio lakši ili teži, ovisno što van je draže. 🙂
Po izrazima nekih lica možete vidjeti koliko je jednostavan uspon na Fujisan.
Do 3000 metara je bilo manje više oblačno, što je u biti bilo jako dobro. Nismo vidjeli previše, ali je zbog toga bilo puno ugodnije planinariti.
Kad smo stigli do oko 3000 metara izbili smo iznad oblaka. Slično osjećaju kad se vozite avionom, samo što ste ovaj put to napravili svojim nogama. Popeli ste se iznad oblaka i ne možete vidjeti ispod vas.
Konačno, nakon četiri sata stigli smo do naše kolibice. Upitao sam unutra za rezervaciju za dvoje i da je na ime Igor. Nakon 30 sekundi nastaje neka pomutnja i na lošem engleskom pitaju me za moje ime ponovo. Rekoh, Igor- Potraga se nastavlja i majstor mi okreće spisak na japanskom i da mu pomognem tražit. Hm…
Zbunjen, stojim ali nekako sam siguran da je sve OK, velika je koliba, a i Koji je rekao nazvati kad odemo i javiti mi ako nešto pođe po zlu. Nije zvao, moramo biti tu negdje.
Nakon nekog vremena lik gleda u listu i kaže – “Imam dva mjesta na Dina, iz Irske?”. 🙂
Prednost što smo jedan od svega nekoliko bijelih parova u kolibi, a ime nije ni bitno. 🙂
Odvedeni smo do naših rezerviranih mjesta do dvoje Španjolaca iz Barcelone i lokalca i njegovog sina.
Večera nam je, u tradicionalnom japanskom stilu, servirana oko 4.30 popodne i ostatak smo dana imali za odmaranje i spavanje pošto se put ka vrhu nastavlja u ponoć.
Već smo bili u krevetu kad smo se dogovorili da ipak odem i kupim jednu naglavnu lampu, pošto smo svoju zaboravili u koferu u Tokyu. Bio je to pametan potez jer, iako je mjesec još bio velik i sjajan, bilo bi glupo ići do vrha bez svjetla po nepoznatom terenu zeznute planine. Mjesec se uz to pojavio tek kasnije, a bilo je baš mračno. Nema tamo svjetlosnog zagađenja. 🙂
Za kupovinu lampe morao sam izaći ispred kolibe, a tamo me sačekala ova slika. Spavali smo na oblacima. 🙂
Nešto smo odspavali i odmorili, ali je bilo užasno. Klinac do mene imao je pun nos i ušmrkavao ga je svakih 45 sekundi i to toliko glasno da je zvučalo kao da neko puca iz mitraljeza.
U ponoć smo se “probudili”, spremili i izašli pred kolibu. Ona divna toplina od prije samo par sati nestala je i zamijenjena je ledenim vjetrom. Temperatura od 7 stupnjeva i snažan vjetar učinili su našu zimsku irsku opremu jedva dostatnom.
U mrklom mraku s jednom lampom na Dininoj glavi krenuli smo po stjenovitom terenu. I taman kad smo uhvatili ritam i počeli se grijati sustigli smo grupu starijih planinara. Tu smo shvatili da je do vrha samo jedna linija i da je nemoguće preteći planinare ispred nas. Ta je stvar u biti bila najgora moguća jer se nismo uspjeli ugrijati. Ruka mi se smrzla i otekla od dugog višenja, nisam se mogao primiti ni za što, a slikanje i snimanje postalo mi je problematično.
U tim uvjetima trebalo je nastaviti još četiri sata. Nekoliko puta su nas sustigle grupe brže od ovih ispred nas i pokušali nas preteći da bi se na kraju našao u nezgodnoj situaciji da se pri vrhu Fujia naguravam sa starijim japanskim planinarom. Moja balkanska krv brzo je zakuhala pa se u jednom trenutku nisam htio pomaknuti nego sam postavio kuk i ukočio se pa se stari umjesto da me gurne odbio od mene i zamalo pao. Nije rekao ni riječ, a na sljedećem proširenju cijela njegova grupa uzela je odmor od 15-20 minuta, a mi smo nastavili svojim putem.
Bilo mi je krivo u tom trenutku. Cijelim putem su postavljeni nekakvi osiguravatelji koji daju nekakve upute isključivo na japanskom. Nemam pojma što govore, možda i postoji neka direkcija da bi se trebale formirati dvije linije, da bi trebalo propustiti brže od sebe, ali deda me počeo gurati bez da je rekao išta, ni “oprosti” da mu se maknem, pa sam nekako uspio odignorirati događaj i nastaviti uspon.
Nakon dva sata sjeli smo pred jednu kolibu i doručkovali. Doručak su nam spakirali u našoj kolibi, rižoto s plodovima mora iz vrećice, nekakvo pecivo od bundeve i boca vode.
Odmorili smo možda deset minuta, a onda smo nastavili dalje svoje smrzavanje okruženi japanskim glasovima ekipe iz osiguranja.
Kako smo se bližili vrhu, sve je više ljudi bivalo bolesno putem i sve se češće čulo korištenje “džepnih” boca s kisikom. Nekima je bilo stvarno loše, a na par mjesta se dalo primijetiti i povraćanje.
S jedne strane, jako sam znatiželjan i zanima me kakav je to osjećaj? Jel kao neko loše pijanstvo?
S druge pak, bio sam jako sretan što izgleda da smo oboje u dobroj formi i nemamo problema s disanjem.
I tako, s noge na nogu, nakon četiri sata stigli smo do kolibe na vrhu. Utrčali smo unutra na vruć čaj pošto je još bilo mračno i hladno vani.
Tražili smo mi vrući sake, ali ispada da je grijanje na alkohol neka naša Slavenska navada. Bilo je sakea, ali bezalkoholnog. ?!?!
Malo nas je to zbunilo i bilo nam je krivo što nismo ponijeli pljosku s whiskeyem ili rakijom. Amateri. 🙂
Kojih pola sata kasnije nebo je promijenilo boju i požurili smo da “uhvatimo” najbolje moguće mjesto za promatranje izlaska sunca.
Blesav potez, sjeli smo ispod ovog zidića koji je tu dignut da zaštiti planinare od padanja u krater, ali sjeli smo skoro sat vremena prerano. Bilo je oko 4:40 ujutro, a sunce se očekivalo oko 5:30.
Tako smo se još jednom smrzli, a jaki vjetar i umor nikako nisu pomogli u zagrijavanju. Ruke su mi se tresle i jedva sam držao aparat, što se može vidjeti na gornjoj slici.
Kako se izlazak sunca približavao tako se i broj ljudi na vrhu Fujia povećavao i sve skupa je izgledalo nevjerojatno. Tisuće ljudi koje pokušavaju uhvatiti prve zrake sunca svojim aparatima, mobitelima na selfie stickovima.
A i mi smo se selfierali. 🙂
Oblaci su se ofarbali, najprije tamno crveno, pa narančasto pa sve svijetlije i svjetlije dok se crvena kugla nije izdigla ispred nas.
Ali, nije bila tamo gdje smo je očekivali. 🙂 Kad gledate zalazak sunca, sunce je zadnja stvar koju vidite na kraju mora, “iza” sunca nema ničega.
Izlazak sunca na Fujiu malo je drugačiji jer crvena kugla izranje negdje iz sredine i ispada kao da se uzdigla kroz oblake. Stvarno impresivno. 🙂
Taj trenutak traje 3-5 minuta, i to je to. 🙂 Sunce je vani, jutro je počelo, no i dalje je hladno. Pobjegli smo nazad u kolibu na jedan vrući ramen za prerani doručak. Još smo se malo tu smucali, napravili par slika oko kratera i došlo je vrijeme za krenuti prema dolje.
Ispred nas je još četiri sata. Nakon svega dvije minute od vrha bili smo na povratnom putu Yoshida staze koja je sve samo ne jednostavna. 53 serpentine u “Z” formaciji, ili točnije 106 serpentina (broje cijeli Z u jednu, mi bi brojali svaki zavoj, pa znači X 2) i cijelim putem morate “kočiti” na skliskom i prašnjavom vulkanskom pepelu. Svaki korak diže oblak prašine i pri tom niste sami u spustu. Stotine ljudi se spušta i sve oko vas je prašnjavo.
Na ovoj slici možete vidjeti s lijeve strane stotine koje se tek uspinju prema vrhu, a s desne strane tragove prašine svakog tko se već krenuo spuštati prema dnu. Malo vam je gužva na Fujiu. 🙂
Nakon svega dvadeset minuta morali smo se riješiti zimske opreme, a nakon četerdeset minuta počeli smo kuhati. Bili smo visoko iznad oblaka i sunce je bilo neumoljivo. Pekli smo se dobra tri sata. Srećom, noge su izdržale skoro do kraja. Počelo me boljeti u zadnjih 30 minuta. Ali tih 30 minuta… bolnih, zbilja bolnih, ali koga boli briga. Upravo smo se spustili s Fujisana.
Dobro, to sad kažem. 🙂 Iskreno, psovao sam i bio ljut što me boli i što sam se uopće odvažio na ovako nešto. Htio sam nove noge ili leć i plakat od bolova. Umorni, spaljeni od sunca, prekriveni pepelom i u bolovima. Samo mazohist može reć da se osjeća dobro. 🙂
Kad smo stigli do pete stanice prebacio sam se opet u kratke hlače. Iako sam bio u dugima cijelim putem noge su mi bile prašnjave do iznad koljena. Možete vidjeti razliku između svježe oprane lijeve noge, i ove desne. 🙂
No stvarno, ništa to nije bitno, uspjeli smo! Fuji je iza nas!
Kad smo se skinuli s planine uhvatili smo bus za Kawaguchiko. Bila je to jedna smiješna vožnja jer je autobus bio prepun prljavih i umornih ljudi poput nas, a samo par trenutaka nakon što je krenuo oni bez sica sjeli su na pod i pozaspavali. 🙂
Mi smo nastavili s istraživanjem Tokya još isto popodne, ali o tome u nekom od idućih postova.
Gore na onom zidiću jedva sam našao loše mjesto za uglavljivanje iPhonea, ali evo možete odgledati kako je izgledalo onih 40 minuta na vrhu Fujia.
I to je to do idućeg posta.
Svakako bi savjetovao svakoga da se proba popeti na Fuji barem jednom, ali ako se odlučite na taj potez dobro se informirajte. Bilo je i tu majstora u kratkim hlačama i ljudi bez opreme koje su na vrhu prekrivali onim folijama za grijanje i zaštitu od pothlađivanja. Vidjeli smo i turiste u japankama, slično ko kod nas kad krenu na Velebit.
Nemojte to raditi. Poštujte planinu i velike visine. Može vam pozliti, može se vrijeme promijeniti ili nedaj Bože, vulkan eruptirati.
🙂
U nadi da vam se ovaj uspon svidio koliko i nama, odjavljujem se. 🙂
Do nekog idućeg posta iz prekrasnog Japana.
Puse,
Balky