Radio sam neko vrijeme za velikog tour operatora čija je ideja vodilja bila provesti goste kroz najmanje tri zemlje, kako bi mogli sami iskusiti razlike u kulturi, arhitekturi i iskusiti različita iskustva na putovanju.
Ta mi se ideja svidjela toliko da mi se čini da kad god je prilika vidjeti više od jedne zemlje tjeram Dinu da idemo u dodatni obilazak pa makar to bilo na svega par sati.
Prošlo ljeto, kad smo greškom završili u Italiji (o čemu ću jednom pisati ovdje, vjerojatno), primijetio sam da smo “samo” nešto malo manje od tri sata od Lihtenštajna i nekako sam je nagovorio da bi baš trebali otići do tamo. U biti, bilo je relativno jednostavno. Nitko živ ne ide na godišnji u Vaduz, jer tamo zbilja čovjek nema što raditi i ako niste kao mi u blizini ili u prolazu, nema šanse da završite ovdje. Pa, kad smo već tako blizu, bila je to “jednom u životu” situacija i odlučili smo staviti Vaduz u svoj putnički CV.
Kako smo Već iskusili paklenu vrućinu u Camponeu (Campione d’Italia), za Vaduz smo se zaputili u 7AM. Ponadao sam se da će put kroz Alpe i uspon na planinu rezultirati podnošljivijim temperaturama i da će Vaduz možda biti manje vruć nego mjesta oko jezera Lugano.
Vozili smo se dva sata preko prekrasnih Alpa. To je za sad jedna od najljepših ruta koju sam vozio i sama dvosatna vožnja tamo i nazad bila je čista uživancija. Kontrasti zelenih polja, kamenih vrhova i manjih komada koji su još uvijek prekriveni snijegom dok je naš auto pokazivao između 26 i 30 stupnjeva bilo je zbilja nevjerojatno. Kako sam ja vozio, konstantno sam gnjavio Dinu da slika usput.
Kad smo stigli na najvišu točku, St. Bernardino prolaz, temperatura u auto je pala na pristojnih 22 stupnja i zbilja sam se veselio danu u Vaduzu. No, moje je zadovoljstvo temperaturom trajalo niti par minuta. Čim smo se počeli spuštati prema Vaduzu, temperatura je lagano počela rasti sve do paklenih 36 kad smo parkirali u podzemnoj garaži u gradu.
Nisam siguran jel’ razlog sunce ili činjenica da smo tu stigli prvog srpnja (augusta) koji je Švicarski Dan Nacionalnosti, ali grad je bio potpuno prazan. Na opustjelim ulicama tek poneki turist koji lunja gradom u potrazi za kartama i osnovnim informacijama o Vaduzu.
Tako smo i mi krenuli u potragu za kartom, a činilo se da nećemo baš puno vidjet. Dvorac koji dominira na brdu nad gradom koristi princ od Lihtenštajna i nije otvoren za javnost, u centru je velika katedrala, glavni trg, šoping centar i nekoliko restorana. Postoji tu i nacionalni nogometni stadion, ali nije nas baš zanimao. 🙂
Ručali smo u jedinom otvorenom mjestu, restoranu/pizzeriji i pojeli odličnu pizzu i još bolje tradicionalno i nacionalno jelo od svinjeće jetrice kuhane u vinu s krumpirima. Nažalost, nisam zapamtio kako se jelo zove, no rado bi se vratio jesti još koji put. 🙂
Prošetali smo gradom gore dolje dva put, kupili suvenire i pojeli sladoled. Pogledali smo i razne čudne skulpture razbacane po ovom mjestu.
Za one koji vole čitati, Vaduz ima knjižnicu kiosk usred grada, da lakše podnesete dosadu. 😀
Dok smo tražili mjesto u hladu i uživali u sladoledu, Liam je postao glavna turistička atrakcija za turiste iz Azije. Kako je tek nedavno naučio kako izvoditi gluposti i pljeskati, uspio je privući pažnju 5-6 ljudi na ulici i onda ih natjerao da mu plješću svi istovremeno. Bilo je sjajno gledati ga. Izgleda da je rođen da bude filmska zvijezda ili neka vrsta javne osobe. 🙂
Ili će možda jednog dana nastupati za najtoplijih dana na ulici, poput ovih majstora.
Naš se kratki izlet brzo završio pa smo se zaputili nazad za Campione. Iako zbilja nema puno toga za vidjeti u Vaduzu, drago mi je da smo otišli na jednodnevni izlet, ako zbog ičeg onda zbog rute od Italije do Lihtenštajna preko švicarskih Alpa.
Jeste li ikad posjetili Vaduz? Ako jeste, recite mi da li vas se nešto posebno dojmila, a da smo mi možda propustili?
Ako niste, a život vas dovede blizu – zaustavite se nakratko, lijepo je mjesto za ručak i kratku šetnju. 🙂
I za još jednu sliku s ljutim pticama. 🙂
Do idućeg javljanja,
Balky