14 dana avanture po Australiji – dio treći :)

I evo konačno, posljednjeg nastavka australske avanture pred vama!

Iako je i ova priča sama po sebi zanimljiva, ako niste do sad pročitali prvi i drugi dio, toplo preporučam. 🙂

E pa, hajmo se uputiti u posljednju epizodu ove, za nas, veličanstvene avanture.

Geelong i Great ocean Road

Po povratku iz Sydneya predstavljen nam je detaljni plan za sljedećih par dana. Već sutra ujutro idemo pogledati jedno od najpoznatijih australskih znamenitosti – Dvanaest apostola. Svi smo se složili s tim da ćemo prvo proći kroz Geelong i pogledati gdje mi je rodbina živjela veći dio života, s obzirom da su u Melbourneu tek zadnjih par godina. Usput dogovorili smo se da ćemo stati kad nam se staje i slika usput.

Prvo zaustavljanje bilo je nedaleko Geelonga, gdje sam konačno umočio noge u more.

Onda smo se malo vozikali po Geelongu, a zatim se zaputili u obližnji Queenscliff. Tamo su naime ujna i ujak svojevremeno držali u najmu fast food gdje se prodavala ribica i krumpirići (takozvani chip shop), pa smo odlučili tamo napraviti pauzu za ručak. Ono što mi se svidjelo u australskim chip shopovima je činjenica da možete birati nekoliko različitih vrsta ribe za vaš fish and ships (pohana riba s prženim krumpirićima). U ovom slučaju ja sam uzeo “flake and chips”. Flake se u Australiji koristi kao zajednički naziv za meso morskih pasa, a najčešće se radi o manjim “gummy shark” psima, a kako se oni zovu po naški, pojma nemam (a i ne znam jel se radi o desnom ili lijevom morskom psu 🙂 ).

Naoružani raznim ribama, krumpirićima i dim sumima odvezli smo se u obližnji park u Queenscliffu i obavili manji piknik.

Nakon toga odvezli smo se do Queenscliffškog opservatorija koji je zapadna točka ulaska u melburnšku luku “Phillip Bay” poznatiju u Melbourneu samo kao “The Bay” odnosno “Zaljev”. Sa opservatorija može se vidjeti cijeli Zaljev i pogled prema Sorrentu koji je istočna točka ulaska u Phillip Bay.

Siti i s par novih informacija krenuli smo na dug put prema Dvanaest apostola. Usput smo nekoliko puta stali na jednoj od mnogo fenomenalnih plaža. Kad kažem “mnogo”, vjerujte mi jer čuveni “Great Ocean Road” odnosno “Velika oceanska cesta” od Geelonga do Dvanaest apostola ima 220 kilometara, a možete stat skoro svaki kilometar. Ovo je ruta kojom smo se provezli to popodne.

Kako smo se spuštali južnije tako je i kontinent postajao sve zeleniji, pa su se zaredali i mnogi poznati australski vinogradi pored kojih smo prošli.

Osim plaža i prirode, putem smo vidjeli i nekoliko neobičnih građevina, a ova je kuća jedna od takvih. Iako da budem iskren, vjerojatno ne bi imao nikakvih problema boraviti koji mjesec u njoj. 🙂

Nedaleko od te kuće, neki su momci pogubili svoje cipelice i baš smo se zabrinuli za njih. Mislim, nemo’š bosonog po Australiji nikako. 🙂

Kad smo se približili Apostolima cesta se uvukla na jednom mjestu u kontinent kroz jedan od nacionalnih parkova koji Australci zovu prašumom, odnosno “rain forestom” – The Otways. Nažalost, kako je cijeli put bio jako dug nismo se imali vremena zaustavljati ovdje, pa smo samo prošli kroz Otways. U Otwaysu se nalazi jedan on najdužih i najboljih zip lineova u Australiji, “tree top walk”, odnosno šetnica složena po vrhovima stabala pa se možete prošetati kroz krošnje drveća, a ima i mnogo različitih autohtonih biljki koje se tu mogu vidjeti. Takoreći, treba vam dan ili dva samo kako bi propisno razgledali Otways.

Sama vožnja kroz ovaj nacionalni park bila je super jer se nakon sati i sunca konačno vozimo kroz sjenu visokih stabala i uživamo. One koje više interesira ova prašuma evo linka na službeni The Otways site.

I tako, nakon sati i sati puta, konačno smo stigli. Kako je moj istočno europski engleski još uvijek tvrdog naglaska upozoren sam nekoliko puta da se “T” u apostolima ne čuje, pa sam odlučio to i zapamtiti. Dakle “Apos-els” po Vuku. 🙂

Nakon samo par minuta šetnje eto nas pred najpoznatijim australskim klifovima! Sa jedne izbočine fantastičan se pogled pružao i na lijevu i na desnu stranu i definitivno nam nije bilo žao svih onih sati provedenih u automobilu.

Negdje sam pročitao da su Apostoli najljepši u sumrak, kad je sunce skoro već zašlo i nekako se poklopilo da smo tu stigli točno u to doba dana. Jednostavno prefenomenalno. Još uvijek mi se čini da mogu čuti zvuk valova kako se razbijaju o obalu ovog velikog kontinenta.

I kako se dan već približio kraju krenuli smo kući prečicom pa smo stali u mjestu Colac gdje smo u nekom talijanskom restoranu pojeli pizzu. Nakon pizze putem do kuće samo su rijetki bili budni. Bio je to baš dug dan. 🙂

Ballarat, Sovereign Hill

Iduće smo jutro krenuli za Ballarat, grad udaljen kojih 70 km od Meltona koji je najpoznatiji po svojoj dramatičnoj prošlosti. Znan je još i kao “Zlatni grad”, pa možete zamisliti zašto. Bilo je to jedno od mjesta na kojem je pronađeno zlato i davne 1851 u mjesec dana grad je dobio 20 000 stanovnika, a u vrlo kratkom roku i 60 000. Kako smo saznali ljudi su dolazili od svukud, najviše iz Kine, Londona i ostatka Evrope.

Danas je to muzej u kojem je dio zgrada zadržao originalno stanje, a osoblje je obučeno baš onako kako su se ljudi oblačili davnih 1850.

Kad prođete ulaz kao da vas je neko teleportirao nazad u to doba.

Najbolje od svega je to što su postrojenja još u funkciji pa kao posjetitelj možete i vi sami tražiti zlato, a sve što pronađete je vaše i možete odnijeti kući. Oduvijek sam mislio da je traganje za zlatom k’o u kaubojskim filmovima jednostavna stvar, malo zagrabite zemlje i pijeska, malo to prodrljate kroz vodu i eto zlata, bogati ste odmah.

Tako mi se i učinilo nakon prve lopate, kao da smo pogodili zlatnu žilu jer smo u prvoj minuti odmah pronašli ovaj mali komadić zlata u potoku.

Nakon gotovo sat vremena kopanja ispostavilo se da je to i najveći dio koji smo našli tog dana. Na 30 u hladu brzo smo shvatili da traženje zlata nije nimalo jednostavno, a ovo su mjesto zauzimale tisuće tragača zlata kojima je cilj bio skupiti puno više nego što smo mi našli.

Prema pričama, prvih je dana zlato samo ispadalo iz potoka i skupljali su ga poput cvijeća na proljetnoj livadi, no s vremenom zlata je bilo sve manje, pa je trebalo proširiti potragu ispod zemlje ako ste željeli da vam se posao isplati.

Zamislite kako je to izgledalo 1850. ako danas izgleda ovako i to sa svega kojih par stotina posjetitelja koji iskušavaju svoju sreću.

Za ovaj muzej valja odvojiti nekoliko sati jer se tu održavaju čitaonice, izvode se mini priredbe koje dočaravaju priče zapisane tih davnih dana, a i održavaju se radionice gdje možete naučiti neke od vještina koje su bile potrebne u to doba.

Tada su se navodno tražile velike količine sala na prodaju, a mogli ste je izvagati na ovoj vagi. 🙂

Nakon par sati provedenih u Ballaratu i klopanju mesnih pita u ovom muzeju zaputili smo se na plažu u Geelong.

Geelong je poznat po svojem morskom zatvorenom kupalištu koje je napravljeno kako bi zaštitilo kupače od morskih pasa i struja, a i po svojim veselim čovječuljcima zvanim Bollardi. Bollarde (ako sam dobro shvatio bollard je drvena bitva za koju bi se mogli vezati brodovi, ali ovi nisu baš svi tako blizu vodi) održava lokalni umjetnik Jan Mitchel i postoji cijeli “put Bollarda” sa preko 100 različitih drvenih čovječuljaka koji imaju osobnost. 🙂

I tako, dok se par s gornje slike zaputio na plažu i priča o nekim svojim osobnim stvarima, svi ovi Bollardi dolje vježbaju kako bi vas spasili iz nevolja u moru. Zanimaju li vas ovi simpatični čovječuljci, prilažem vam link pa kliknite ovdje i potražite kakvih sve ima.

Šetalište je originalno izgrađeno još davne 1928., ali je kasnije obnovljeno 1993. od javnih donacija. Duž 310 metara dugačkog polukružnog mola u svaku je dasku utisnuto ime donatora. Na ovom sam mjestu tako našao neke “Gatesove” i iako nemam pojma imaju li ikakve veze sa Billom, kako nisam nikad čuo za neke druge Gatesove izgleda da su svi oni filantropi. 🙂

Nakon vrućeg dana provedenog u potrazi za zlatom i na plaži priveli smo ga kraju finom večerom u Melbourneu i zatim otišli kući na zaslužen odmor. Ipak, sutra je pred nama još jedan cjelodnevni izlet u Melbourne. 🙂

Melbourne

Ne znam je li moja sestrična rođena pod sretnom zvijezdom ili smo mi donijeli malo irske sreće, ali uspjela je dobiti na nagradnoj igri besplatne ulaznice za festival “Okus Melbournea”. Ovaj festival organiziraju najbolji melburnški restorani i smješten je u Albert Parku, praktično tamo negdje gdje je startno ciljna ravnina. Morao sam pronaći kartu trkališta i kartu festivala da provjerim lokacije. 🙂

Kao istinski ljubitelj formule 1, morao sam se i propisno slikati na jednom od najvažnijih trkališta u kalendaru F1 svijeta. 🙂

O tome što smo sve jeli pisao sam već prvih dana pri povratku iz Australije, pa neću tlačiti ponovo no o tome što jesti u Australiji pročitajte ovdje.

No, kako je ovo jedan od mojih omiljenih automobila koji je preuređen u pokretni kafić, moram ga podijeliti sa svijetom. 🙂

Da, to je Volkswagen. Auto koji ima valjda najviše dodatnih svrha osim da nas prevozi po planetu. 🙂

Osim auta, htio sam podijeliti sa svijetom i svoj omiljeni instrument i moju svirku. 🙂 Iako su se uz ovu viljušku slikali valjda svi koji su bili na festivalu, mislim da sam jedini koji ju je propisno iskoristio. 🙂 bar se nadam da sam jedini. 🙂

I tako, nakon hrane i slatkiša zaputili smo se prema jezeru u Albert parku uživati u pogledu, besplatnom sladoledu koji su nam uvalili na izlazu i u crnim labudovima. Da, crni su labudovi domaće životinje u Australiji i na Novom Zelandu. Iako su ih Britanci uvezli još uvijek ne uspjevaju preživjeti na sjevernoj hemisferi bez ljudske pomoći.

Eto, crni labud nije samo metafora! 🙂 Oni postoje za pravo! 🙂

Nakon jutra provedenog u Albert Parku odvezli smo se tramvajem na kraj poznate plaže St. Kilda i prošetali nazad skoro to Albert Parka.

Putem sam primjetio izložbu sličnu onoj koja postoji u Zagrebu. Plažom su postavljeni svi planet našeg sunčeva sustava u pravilnom omjeru veličina i udaljenosti.

Nažalost, kasno sam skužio da to postoji pa smo propustili Sunce, a nije mi se dalo vraćati nazad jer vrijeme nije bilo baš neko. No, našao sam vam sunce na Google mapama.

Uslikao sam vam zato omjere Zemlje i Mjeseca. Pogledajte samo kako su mali. I svih nas par milijardi ljudi živi na toj maloj točci. 🙂

Kolko je mala jasno vam je kad usporedite s veličinom Jupitera i jednim od njegovih još neotkrivenih satelita. To je takozvani golferski “mjesec” koji sam “posudio” s Albert Park golf terena. 🙂

Kad smo stigli do kraja plaže primjetio sam ovo… Ja to zovem “birokracija na djelu”. Zamislite samo koliko vremena, novaca i truda je potrošeno da se postave sve ove silne table, samo kako bi se udovoljilo nekim pravilima. Naravno, uz sve to izgleda očajno. 🙂

Kako nam vrijeme i nije bilo najbolji drug tog dana, vjetar i kiša otjerali su nas na tramvaj pa na glavni željeznički kolodvor “Melbourne central”.

Ta je stanica naime jedno od arhitektonskih čuda u ovom gradu, gdje su jednu staru tvornicu i njen toranj odlučili očuvati na originalnoj lokaciji, pa su je smjestili unutar same zgrade. Tako su, kako bi zaštitili toranj oko njega izgradili 20 katova visoki stakleni stožac koji je među najvećim građevinama te vrste na svijetu.

Odatle smo opet šetali ulicama Melbournea i naučili smo da se baš sve može zvati kraće nego što je u originalu. Kako Australci sve krate, tako su i McDonald’s skratili u Macca’s. Čemu gubit vrijeme na dugačke riječi, jel tako? 🙂

Prošetali smo kroz kinesku četvrt i neke od mnogih ulica u ovom gradu koje su prekrivene grafitima. Konkretno, ovo je poznatija uličica Croft. Koliko grafitima ukrašenih ulica u Melbourneu ima provjerite ovdje.

Na kraju ulice Croft nalazi se najluđi bar ikad. Poznati “Croft” koktel bar koji je uređen poput znanstvenog laboratorija, i sva se pića, a posebno kokteli serviraju u laboratorijskoj opremi, dok WCi izgledaju kao da ste u nekoj bolnici ili ludnici. 🙂

Kako nas je već uhvatila večer, zaputili smo se ka Fitzroyu na ulicu Brunswick gdje se može pojesti fenomenalni N2 ekstremni sladoled!

Naime, ekipa sprema sladoled pred vama. Izaberete neki od okusa koji su ponuđeni, onda oni tekuće dijelove sladoleda stave u metalnu kanticu za miješanje i preliju ga tekućim dušikom. Kako mikser miješa smjesu, ona se trenutno ledi pred vašim očima, a tekući dušik hlapi i stvara veliki bijeli oblak pa cijela kuhinja pluta na oblaku. Na kraju vam još u taj sladoled zabiju špricu punjenu vrućom čokoladom. Ovisnost je momentalna, jednostavno ide vam se u Melbourne po još! 🙂

Nakon sladoleda otišli smo u jedan od barova gdje se melburnška mladež provodi. Mjesto se zove “Naked for Satan” odnosno “Goli za vraga”, a tu sam imao prilike probati ovo domaće australsko pivo “Dvije žene”. 🙂

Popili smo par pića, nešto čak i pregrizli, a onda smo krenuli na vlak put Meltona, pošto nam je zadnji vlak išao oko 2 ujutro. Da smo ga promašili morali bi ostati u gradu do 7 ujutro, a kako nam je to bilo zadnje veće u Australiji, nije imalo smisla pretjerati. Ili? 🙂

Uglavnom, putem doma prošli smo pored malog bara “Umago”, pa eto negdje na kraju svijeta neko zna da je moj Umag-Umago jedinstven. 🙂 Super! 🙂

Posljednji je dan prošao u pakiranju i roštiljanju, pošto smo u 23.00 kretali za Dublin. Ujutro smo ujak i ja otišli do Melboruna na pijacu i na još par mjesta pokupovati sve što turisti moraju ponijeti kući iz Australije. Našli smo sve i Tim-Tamove, Vegemiteove, a odreske i kobasice od klokana za roštilj.

Naravno, tu se našao još jedan domaći baja, slično Hrvatima iz prethodnog dijela. Ovaj je gazda iz Bosne. 🙂

Obavili smo roštilj, i moram vam reći da je klokanovina jako fina bilo kao odrezak ili kao kobasica. No, proletio je i taj dan i došlo je vrijeme da krenemo kući.

Prošlo je tako tih 14 dana prebrzo i već danas sve to nekako opet zvuči kao san, ali eto, srećom imamo 4000 slika i pokoji video da se prisjetimo svako malo da smo stvarno bili tamo dolje.

Da zaključim, nije što je daleko, ali Australija je za sad najbolje putovanje i destinacija na kojoj sam bio i ako ikako možete svakako posjetite ovaj čudesan kontinent.

Ja bi ga rado posjetio opet, i opet, i onda još koji put jer sam svjestan da iako smo imali 14 popunjenih i intenzivnih dana nismo vidjeli skoro ništa. Jednostavno, Australija je ogromna i baš drugačija.

Nadam se da ste uživali čitajući bar onoliko koliko sam ja pišući, a ujedno da sam je bar malo približio onima koji nažalost nikada neće do nje otići.

Na kraju ove priče, zahvalio bi se još jednom svojoj obitelji koja se brinula o nama tih dana, Adriani koja nam je pričala puno o Melbourneu, Meltonu, Geelongu i okolici, ujni i ujaku koji su se potrudili da nam ovaj izlet bude najugodniji i najluksuzniji mogući, Chrisu koji se odlučio ženiti i natjerao nas je na put. Ujedno hvala i mom bivšem šefu Stevu koji nas je provozao skroz do Ku Ring Gai Chase nacionalnog parka i po Sydneyu. Hvala i Sari koja nam je pravila društvo u najboljem gradu na svijetu i bacila nas do aerodroma. I naravno, posebno bi se zahvalio čika B. koji u Hobartu nije tražio internacionalnu vozačku dozvolu i samim tim nije mi poremetio snove. 🙂

Naravno, hvala i svima vama koji ste pročitali sva tri dijela australske avanture i podijelili ste je ostatku svijeta. 🙂 (Ako niste, još stignete, nikad nije kasno.)

Do neke iduće putešestvije…

Stojte mi dobro!

Balky