Prije točno tristo šezdeset i pet dana, oko 8:30, izašli smo iz autobusa na nekom nepoznatom keju u velikom Dublinu. Nakon samo par koraka s lijeve strane prostrla se ogromna avenija i među prvima jedan od restorana iz poznatog lanca brze prehrane. Tog dana klima u busu nije radila, a Irska se nalazila pod toplinskim udarom koji je postavio apsolutni toplinski rekord. U poznatom restoranu uzeli smo vodu jer je trosatna vožnja iz Corka na plus 27 vani i 35 u busu prije izgledala na lagano pečenje, nego na udobnu vožnju.
Kad smo planirali posjet Irskoj, rekli smo kako nećemo ići u Dublin. Kupili smo jeftine karte krajem maja 2013. i planirali ostati kod frenda u Corku u trećem tjednu sedmog mjeseca. Ipak, kako je Hrvatska postala kolko tolko punopravna članica EU telefoni nisu prestajali zvoniti, a rekruteri iz Irske su zvali i nudili med i mlijeko za nas informatičare. U sedamnaest dana sedmog mjeseca, poslali smo par životopisa i do vremena kad smo kretali za Cork već smo imali dogovorena dva razgovora za posao. Dinin je bio u Dublinu, i zbog toga smo malo morali prilagoditi originalni plan i posjetiti Dublin.
Kako smo krenuli iz Corka u pet ujutro i oboje smo dobro prokuhali u Busu, nije nam bilo dobro, pa smo tražili prvo moguće mjesto sa kavom. Našli smo mali Lavazza kafić u dijelu Dublin 2 (D2), relativno blizu mjesta gdje je Dina išla na razgovor za posao. Popili smo kavu i malo se pribrali, a onda smo pronašli mjesto koje je samo par mjeseci kasnije postalo Dinin prvi ured u Irskoj.
Šetali smo taj dan, vidjeli smo moderni i poslovni dio Dublina taj dan, ali umorni i slomljeni odlučili smo već oko 19:00 krenuti nazad za Cork. Iz autobusa sam uslikao donju sliku i rekao glasno (i na Engleskom) – “Aj zdravo Dubline, čini mi se da ćemo se vidjeti uskoro.”
Devet i po tjedana kasnije uselili smo u stan koji se nalazi u jednoj od zgrada na slici. 🙂
Godinu kasnije i nakon deset mjeseci života u Dublinu, on je i dalje odličan. Ne, neću plakat poput “našeg čoeka u Kanadi” zbog vremena u Irskoj. Čak štoviše, opet smo pod “toplinskim udarom”, a to je prema irskoj meteorologiji situacija kad je 5 dana u nizu vrijeme toplije od 25 stupnjeva.
U ovih smo deset mjeseci morali naučiti mnoge stvar. Trebalo se sprijateljiti sa irskim engleskim, sa irskim vremenom i sa irskim tempom pijenja. 🙂 Trebalo se navići i na radni dan, na gradski tempo, na dugačke ljetne dane i na one relativno kratke zimske. Trebalo se opremiti vodonepropusnom odjećom i obućom jer je kišobran uglavnom oznaka za turiste zbog vjetrova koji pušu maltene deset od dvanaest mjeseci u godini. Kako je Dublin poveći, trebalo je vremena da se upozna grad i sam život u Dublinu i mislim da smo sad tek negdje na početku normalnog življenja kao u nekom drugom gradu gdje smo doma.
No, vidjet ćemo što nam idućih deset mjeseci donosi, život u Dublinu je do sad bio više nego dobar. 🙂
Naravno, bit će tekstova redovno, ne tek za 10 mjeseci. 🙂
A do idućeg pisanja…
Budite mi dobri, debeli i veseli 🙂
Balky
You must be logged in to post a comment.