Iznenada – Dublin
Iako je od promjene lokacije na fejsu prošlo samo nešto više od mjesec dana, i dalje se u pravilnim razmacima od 2-3 dana pojavljuju skype / mail / face poruke tipa “Ha? Dublin? Slušam!”, ili “Alo e. Dublin? Pos’o i to, ili?!”.
Nekima sam napisao po riječ, nekima i po dvije, ali među skoro 1000 ljudi, što s fejsa, što sa drugih kanala vjerojatno ih još 70-ak očekuje odgovor (ili su barem reda radi pokazali interes, a ja reda radi nisam odgovorio :P).
E pa, pokušat ću dugačku priču skratiti maksimalno…
Ideja o odlasku “nekamo” u mojoj glavi nije nova, samo je raspored snaga drugačiji. Nakon rada u Dubrovniku, i upoznavanja “multisvaštanešto” kompanija i boravka po raznim fantastičnim mjestima crv upoznavanja ljudi, mjesta, gradova i kultura se zauvijek zavukao u sve pore i čini se da nema načina da ga se riješi.
Među favoritima su mi bili gradovi gdje se dobro barata engleskim, kao London, Amsterdam ili pak Beč, gdje se barata srpsko-hrvatskim. 🙂 Dublin? Err, pa nije mi bio ni na kraj pameti isto kao ni Irska. Nekako je dovoljno daleko od svega da bi u našim krajevima prva pomisao na odlazak bila odlazak u Irsku, a jedina “veza” s Irskom bili su U2, Enya i Guinness. 🙂
Ipak, prije koje dvije godine drug tjeran sličnim mislima o odlasku preko noći je regrutiran u Cork, manje IT selo u Irskoj (150k stanovnika). Nagovještaj njegovog odlaska i učestala komunikacija s njim kroz dvije godine dodatno su škakljale crva i pokretale ga u raznim smjerovima, a na kartu destinacija “za provjeriti” upisala se i Irska.
Slijed životnih događaja kroz zadnje tri godine – poplava – svadba – ostanak oboje nas bez posla i primanja – krediti – rad od kuće za golo zatvaranje kredita i preživljavanje zahvaljujuć roditeljskoj brizi i potpori, s nemogućnošću nikakvog planiranja bolje budućnosti, sigurnosti, putovanja, novog automobila, štednje i generalno zanimljivijeg i dinamičnijeg života (uz svakodnevnu psihozu i nervozu prisutnu kroz naše medije i život generalno) bio je dodatan vjetar u leđa želji da se nešto mijenja, ono “pod hitno”.
Nakon pokoje unutarbračne prepirke i prebrojavanja pluseva i minusa, pao je dogovor (još početkom 06/2013) da idemo kod jarana u Cork, da prvo provjerimo kako Cork i Irska izgledaju. I dalje bez slanja CVova, bez traženja poslova, bez ikakvog pravog angažmana, čisto u izvidnicu.
Kao i svi siromašni putnici, karta je kupljena za mjesec i po unaprijed, za cca sredinu 7. mjeseca, jer su tad cijene Ryanaira još uvijek dostupne i sirotinji pa smo za ukupno 200 Eurona skupili povratnu preko Londona drito do Corka. 30.06. u pola do ponoći bili smo na trgu i uz urnebesnu dosadu Josipe Lisac (svaka čast Jopi, odlična je ona, volimo je svi, njen glas je fenomenalan, ali 2-3 sata u komadu… eh..) dočekali ulazak u EU. Jopa je onako umjetnički izrazila svoje mišljenje, pa je pričala o EU sve najbolje i
kako se moramo truditi, ali je ipak u pet do ponoć do pet preko dvanaest trajala izdužena verzija “Magle”.
Od tog 01.07. do 10.07. LinkedIn account svakodnevno je bombardiran Irskim, Slovačkim i Gibraltarskim recruiterima (zapošljivačima) koji nude med i mlijeko u EU za nas informatičare. Crv “boljeg života” vani lako je pokrenut, i uzvratili smo par CV-eva kad su ljudi tako lijepo zamolili.
Do sredine 07 u tih 15 dana dogovoren je 1 razgovor za posao prvi dan godisnjeg u Corku, a jos su dva su upala preko veze u tom periodu i promijenile nam itinerar i troškove te nas zaputila u Dublin.
I eto, s obzirom da je IT struka tražena, a supruga je teži slučaj genijalnog developera, prvi i jedini njezin razgovor rezultirao je ponudom na stolu.
Prebrojavanje pluseva i minusa, režija i troškova, osjećaja i potreba, sunčanih i kišovitih dana, prilika i mogućnosti. Otići ili ostati?
Našli smo kompromis 🙂 Idemo probati, imamo se gdje vratiti… 🙂
P.S. U međuvremenu, u 11 dana boravka u Dublinu i ja sam dobio ponudu i posao, no oboje smo IT struke. Kako je ostalima, još uvijek ne znam, ali radim na tome da saznam. 🙂
I.S.