Za vrijeme naše posjete Japanu organizirali smo (Dina) posjet regije Shizuoka (Shizuoka prefecture) i to jednoj od farmi organskih čajeva u Fujiedi. Fujieda (Fuđijeda) je malo mjesto kojih sat vremena južno od Tokya u kojem živi oko 170 tisuća ljudi.
Naša domaćica Tamiko pokupila nas je na glavnom željezničkom kolodvoru u Fujiedi i s još jednom znatiželjnom dušom iz Kanade krenuli smo na našu prijepodnevnu turu. Tamiko nas je krenula voziti prema prvom polju čaja koje je udaljeno dvadesetak minuta vožnje od glavne stanice u smjeru planina.
Kako je Japan generalno brdovit gdje god se nađete i pogledate oko sebe vidjet ćete neko brdo ili planinu. Polja čaja smještena su na strmim brdima slično kao što su kod nas vinogradi u brdovitim krajevima Hrvatske. Putem do polja naših domaćina prolazili smo kroz vrlo uske brdske ceste i kroz nekoliko bambusovih šuma. S obzirom na to koliko ja volim bambuse ja sam bio oduševljen. Stotine pravih, živih, velikih, ogromnih bambusovih stabala svugdje oko mene. Veliki se panda u meni baš razveselio. 🙂
Ipak, moje zadovoljstvo nije naišlo na odobravanje Japanaca. Izgleda da su debela i snažna stabla bambusa dobavljena iz Kine. Kineski je bambus invazivan, raste puno brže i više od japanskog i teško ga je kontrolirati. U godinama poraća sađen je u proizvodnji hrane, na poljima, jer su mladice kineskog bambusa ukusnije i puno brže rastu od japanskih, no znatno su lošije kvalitete kao drvo kad su u punom rastu. Kako je u međuvremenu Japan ekonomski stasao, a sve iz Kine je postalo je jeftino, proizvodnja ovog bambusa je napuštena, međutim on se sada nekontrolirano širi i uništava sve redom. Praktično, kineski je bambus parazit s kojim japanski farmeri muku muče.
Ja ne. 🙂 Ja bi i dalje volio da mi dostave par stotina takvih trupaca, pa da proizvodim nešto od njih. Kad im već smetaju, jel. 🙂
Kako naši domaćini proizvode organski čaj zadnjih 40 godina, moraju raditi znatno više i detaljnije od ostalih proizvođača čaja. To znači da se za vrijeme ljetnih žega pljeve grmovi čaja i održavaju čistim i bez korova. Kako je ova farma u WWOOFing programu (međunarodni program organskih farmi gdje možete raditi u zamjenu za smještaj i hranu) našla se tako tu jedna Amerikanka i jedan sjeverac-Nordijac i još dvoje iz obitelji naših domaćina koji su po divnom sunčanom danu na preko 32 stupnja u hladu čupkali trave. Za vrijeme našeg posjeta napravili su pauzu pa smo čuli malo kako i zašto se tako radi. Čaj se ubire 2-3 puta godišnje i ovisno o lokaciji i uvjetima dobiva se različita kvaliteta i okus čaja.
Da je poljoprivreda teška i teško isplativa čak i u Japanu svjedoče nekolicina napuštenih polja čajevca tik do ovih na kojima se naporno radi.
I tako, uz čašicu razgovora i limenku zelenog čaja baš s ove farme odmorili smo svi skupa i skrili se u hlad.
Desila se tu jedna zanimljiva situacija. Spomenuta Amerikanka trenira kendo u Americi i kupila si je Kendo maramu koju je ovom priliko iskoristila da pokrije glavu i vrat, da je ne ubije sunce dok čeprka po čaju. Odvezala je maramu na kojoj su četiri navodno japanska kanjija (slova) i pitala lokalce što znači to što piše. E sad, da li su Japanci bili fini pa joj nisu htjeli reći ili stvarno ne piše ništa pametno, uglavnom četvero Japanaca je zaključilo isto – piše nešto o ljubavi i borbi, ali nema veze ni smisla kad se spoji. Pretpostavljam da su to te situacije kad kupujete suvenire ili se ne daj Bože tetovirate na kineskom ili japanskom, a niste provjerili s onima koji znaju o čem se tu radi. 🙂
Nakon pauze krenuli smo mi dalje preko brda i dolina prema idućem polju čaja koje ima istu vrstu čaja posađenu, ali je na manje sunčanoj strani i samim time čaj s te njive ima potpuno drugačiji ukus. 🙂
Tu smo se malo slikali i onda krenuli ka središtu farme – njihovoj kući. Tamo su nas proveli kroz novu i relativno malu tvornicu crnog čaja i njihovu tradicionalnu japansku kuću. Radnici s polja čaja su nam se pridružili za ručak i proveli nas po kući. Naša američka domaćica upozorila nas je da je to najmodernija tradicionalna kuća koju je vidjela u Japanu do sad.
Ručali smo tradicionalni japanski ručak s puno povrća i riže, a kako je bilo prilično toplo rashladili smo se ledenim čajem. Domaćim, dakako. 🙂
Naše domaćine je zanimalo zašto smo uopće odlučili posjetiti Japan, kako to da smo svratili na farmu čaja, raspitivali su se koliko često i kako se pije čaj u našim zemljama i kako nam se Japan svidio do sad. Nakon toga nam je glava obitelji, Toshiaki Kinezuika, ispričao priču kako je sve počelo, kako je odlučio živjeti u skladu s prirodom i proizvoditi organski čaj. Čuli smo tu priče o drugima, susjednim uzgajivačima koji su se odlučili za korištenje pesticida pa tako nenamjerno zagadili neke od njihovih polja kao i o velikoj katastrofi u Fukushimi 2011. Iako se navodno radijacija nije širila južno od Fukushime izgleda da to nije istina jer je nekoliko serija čaja moralo biti uništeno zbog lagane kontaminacije koja nije u skladu sa standardima organske proizvodnje čaja.
Čuli smo tu i priču kako su stari samuraji u rižinim poljima čuvali patke. Izgleda da su samuraji shvatili da patke ne vole rižu, ali će zato pojesti sve crve, kukce i korov koji raste u polju. Tako su postigli dvostruko zadovoljstvo, uzgajali su organske patke koje su ujedno i čuvari polja organske riže. Tako su i naši domaćini ogradili dva rižina polja koja se nalaze tik uz kuću i od ove godine rižu čuvaju patke. 🙂
Nakon priče, prebacili smo se u sobu za degustaciju čaja gdje nam je Tamiko pripremila nekoliko različitih čajeva, dok su se vrijedni radnici vratili na posao.
Probali smo tu dvije različite vrste zelenog čaja koji su proizvod iste biljke s iste njive, samo se umjetno drže u sjeni dvadeset dana prije berbe. (Gyuokro čaj)
Razlika je tako velika da vam se čini da pijete dva različita pića, nema nikakve šanse da pomislite da je to ista biljka.
Nakon gotovo tri sata druženja bilo je vrijeme da napustimo farmu i krenemo prema vlaku. Pred kućom, jedna je patka pobjegla iz rižinog polja pa smo imali mali lov na patku. Zabava. 😀
Tamiko nas je do željeznice provela dužim putem, preko brda Fujiede i pokazala nam još nekoliko zanimljivih polja čaja. Putem smo stali uz zaraslu skulpturu Bogova vatre i poljoprivrede koja je isklesana u stijeni. U neka ne tako davna vremena ljudi su vjerovali da će ih Bogovi vatre čuvati od požara i pomoći urodu na njivama te su navodno ovakve skulpture gotovo normalna pojava po japanskim brdima i selima. Interesantno, ni znaka ni bilo kakve informacije, ni mjesta za parkiranje i zarađivanje novaca. Izgleda potpuno napušteno i vidjeli smo ga samo zahvaljujući druženju s domaćima. 🙂
Nastavili smo vožnju oko brda dok nismo stigli do jednog vrlo posebnog polja. Naime, na tom je polju drvo čaja staro 300 godina. 🙂
Kad smo već tu, i ja sam se okušao u čeprkanju po čaju. 🙂 Kao što vidite, elegantan i stopio sam se s prirodom, mogao bi se pravo sakriti ovdje. Otprilike k’o slon u jagodama. 🙂
Tamiko nas je pokušala odvesti na lokalni sladoled od zelenog čaja, navodno najbolji u Japanu, ali iz nekog razloga je slastičara tog dana bila zatvorena. Kako je i onako bilo vrijeme za nastavak puta, iskrcali smo se na stanici i hvatali vlak dalje za Kyoto.
Ako link na ovaj post ikad završi na ekranima sestara Tamiko ili Ayumi, zahvaljujemo im se na jednom od najboljih iskustava koje smo doživjeli u Japanu. Iskusiti kako ljudi žive van super modernog i super brzog Tokya i spoznaja da je život na polju u super razvijenom Japanu i kod moje obitelji u Istri gotovo jednak bila mi je na pameti još neko duže vrijeme.
Za slučaj da planirate put u Japan svakako i apsolutno preporučujem zaustavljanje u Fujiedi, ili još bolje, pokušajte se organizirati ostanak na Fujieda organskoj farmi kroz WWOOF servis. 🙂
Sve u svemu, da nismo dva dana prije bili na Fujiu i da se nisu dogodile još dvije ili tri fenomenalne stvari do kraja puta, rekao bi da je ovo najbolje i najemotivnije iskustvo koje smo doživjeli u Japanu, ali ovako mi je i sad, skoro dva mjeseca nakon posjeta teško reći što bi mogao izdvojiti kao “najbolje”.
Uostalom, mora li nešto biti najbolje?
Do idućeg posta…
Puse,
Balky
🙂