Tri sata vožnje u Shinkansenu trajala je vožnja od Fujiede do Kyota to popodne. Dok smo se organizirali i našli lokalne metro linije i apartman u kojem smo smješteni vani se već počelo mračiti. Kako je bilo vrijeme večere, a noge su još bile bolne od jučerašnjeg uspona na Fuji, odlučili smo samo za kratku šetnju do obližnjeg centra i večeru.
Petnaestak minuta šetnje od apartmana i stigli smo u centar Kamigyo okruga (jednog od jedanaest, koliko ih ima u Kyotu). Tu se odvijala neka oku privlačna izložba na obalama oko malog potoka u Higashi-Horikava Dori (ulici). Puno lampiona koje su ukrasili lokalni klinci i razno razna dječja umjetnost. Može biti da je vezano uz obilježavanje atomske bombe bačene na Hirošimu koja je bila samo par dana ispred nas. I kako to biva, čim vidiš nešto ovako zgodno, umor se zaboravi, a noge lagano krenu pa smo tu šetali i pokušali dokučiti barem nešto.
Bilo je tu i žive muzike i štošta interesantnoga. Probali su nas natentat da potpišemo tu neke papire, kao da budemo dio te neke priče, ali jezična je barijera bila ipak malo prejaka da bi potpisivao išta ovako na “dođem ti”. 🙂
Ako je engleski jezik problem u Tokiju, a u Tokiju ga zbilja rijetko tko govori, u Kyotu je još gore. Mislim… Ovo su službeno prevedeni znakovi na ulasku na obale ovog malog potoka. (Za ne-engleske čitaoce, nije ništa drastično krivo, ali otprilike ovako: “NE bicikla, motor. Dozvoljeno!!”.)
Ipak, umor nas je savladao relativno brzo pa smo zasjeli u restoran japansko-korejskih specijaliteta i uz par lokalnih “Kyoto” piva završili večer.
Ujutro su moje noge i dalje bile blago otežene dok je Dina bila baš slomljena. Kako su je noge baš rasturale promijenili smo malo plan. Planirali smo odmah prvi dan u Kyotu do Fushimi Inari svetišta, ali ono zahtjeva šetnju raznim putevima na vrh brda i to uglavnom nekoliko kilometara po stepenicama. Zvučalo je to prenaporno za prvi dan pa smo odlučili kako je asfalt u centru bolja opcija. 🙂
Negdje smo na internetu pronašli preporuku za neko sjajno mjesto u Kyotu na kojem se mogu pojesti najbolje palačinke u Japanu. Ujedno, tu je navodno i najbolja kava u Kyotu. Kako se nalazi svega dvadesetak minuta od našeg apartmana zaputili smo se tamo kako bi punog trbuha započeli novi dan.
Mjesto je super fora i ima lijep “zen vrt” (japanski vrt) sa stražnje strane. Kava je onako OK, ali tek kasnije, kad smo krenuli još južnije od Tokya i Kyota shvatili smo da je stvarno dobra. Generalno, kava nije bitna stvar u Japanu. Ako niste teži ovisnik radije pijte fenomenalne zelene čajeve. 🙂 A palačinke… Ah, sad. To je jedna posebna priča, ali napravit ću uskoro post poput onog iz Australije, gdje ću sve japanske delicije složiti na jedno mjesto. Zato, ostanite uz blog i newsletter. 😉
Najpoznatija stvar u Kyotu je carski dvor Nijo Jo, koji se činio tu na par minuta hoda od kafića pa smo i do njega protegnuli noge. Putem sam zamijetio ovo sjajno rješenje za smeće koje se privremeno nalazi na ulicama. Već sam spominjao kako je Japan nevjerojatno čist, vjerojatno jedna od najčišćih država na svijetu i baš vole da je sve uredno i čisto. Situacija poput ljetnih dana u Dublinu, gdje galebovi u rana ljetna jutra trgaju vreće i raznose smeće po centru grada ovdje nije prihvatljiva. Ove mreže imaju teške olovne krajeve i ni vjetar ni ptice neće napraviti nered.
Kako vam Google karte nisu najbolji prijatelj u Japanu (Japan ih je dozvolio tek nedavno, tako da nisu precizne poput europskih) pokušali smo naći prečac do dvorca. Kako to biva, izbili smo iz kvarta na dvorac svega par metara od ulaza, ali to nije bilo vidljivo na karti i krenuli smo pratiti kartu koja je stajala uz ogradu dvorca. Umjesto 100 metara na lijevu stranu, napravili smo puni krug oko dvorca i prema Googletovim kartama samo 1400 metara. 😀 Nek spomenem da je to bio prvi od tri najtoplija dana ikad. Temperatura 39 u hladu, vlaga preko 95% i “real feel” ili što se naški kaže osjet od 42-44 stupnja. Da, cesta oko dvorca nije u hladu.
Prošetali smo kroz prekrasan vrt i još ljepši dvorac, ali zbog ekstremnih temperatura i činjenice da su u vrtovima samo mali grmovi i hlada nema, jednostavno se nije moglo uživati. Čak se i slabo sjećam sveg tog, nekako me to vrijeme činilo mamurnim i mutne glave, kao da sam bio pijan cijelo vrijeme.
Pošto se tu stvarno nije dalo dugo izdržat odlučili smo pobjeći u Arashiyamu (Arašijama). Na turističkoj liniji centar Kyoto – Arashiyama operira ovaj stari tramvaj i vjerovali ili ne, klima radi kao sat. 🙂
Kroz dvadesetak minuta stigli smo u Arashiyamu. To je park prirode podno Arashi planine poznat po svetištima, bambusu i majmunima. Najzapadniji je to kvart u Kyotu i proglašen je nacionalno povijesnim mjestom iznimne ljepote. (Park prirode, al nije nacionalni park jer ljudi žive tamo.)
I kako je ljeto doba festivala u Japanu česta ili gotovo normalna pojava je nošenje svečanije oblekice, baš poput ovih mladih dama.
Odmorili smo tu malo u klimatiziranom kafiću i popili čak solidnu kavu sa sladoledom pa nastavili put bambusovog šumarka. Bio je to drugi od moje 4 stvari koje moram napravit ili vidjeti u Japanu. Tri stotine metara dugačka šetnica kroz šumu bambusa u kojoj ste okruženi visokim i snažnim bambusima i masom turista. 🙂
I tako, ja u mojoj putnoj “Volim Umag” majici, nešto objašnjavam Dini kako da me slika sa što većim bambusom, kad se tu pojavljuju dva starija gospodina i pozdravljaju nas na hrvatskom. Sumnjivog naglaska odmah primjećujem smekšano “ć” i naravno dečki su iz Pule. 🙂 Pa nemožeš od naših ljudi pobjeći nikamo. Eto, niti u Japan. 🙂
Šuma bambusa nalazi se s jedne strane Arashiyame, a brdo majmuna s druge, pa smo morali kroz nazad kroz bambus i grad do brda majmuna. Putem smo izmijenili znatiželjne poglede s lokalcima, kao što možete vidjeti sa slike. 🙂
A da, sjećate se kako je počeo dan? Ono, nećemo hodati oko svetišta Inari jer ima puno stepenica. Da, ali zato nam nije problem par kilometara viška oko dvorca, šetnja šumom i na kraju penjanje na brdo kako bi nahranili majmune. Čak je i tu u parku prirode, dalje od vrućeg asfalta i na brdu bilo tako vruće da je glavni put koji ide samo uzbrdo bio zatvoren iz sigurnosnih razloga, a ljudi su preusmjereni na sporedni put koji ide kroz dublju šumu, dužim, ali manje strmim putem.
Kad se jednom dokopate vrha, nagrada je najbolji pogled na Kyoto! 🙂
Tu možete slobodno hraniti majmune. I da, da vas ne zavara ovaj kavez. Majmuni su divlji i slobodni, ovo je njihovo brdo i njihovo prirodno stanište. Kavez je za ljude kako vas ne bi zbog hrane napalo nekoliko majmuna istovremeno. U njemu možete kupiti hranu koja je dobra za ove majmune i hraniti ih. Isto tako, tu možete propisno oprati i dezinficirati ruke nakon druženja s ovim divnim stvorenjima. Možda najbitnije tog dana, ovdje postoji “hladna soba”. Prostor unutar kaveza ograđen s debelim i prozirnim plastičnim zavjesama u kojima je zrak klimatiziran tako da se možete malo pribrat.
Kad ste se tu dobro ohladili, možete za nešto malo novaca produljiti svoju svježinu ovim smrznutim krastavcem. 😀 Tražio sam i dobio dozvolu za slikanje, ali ja sam ipak odabrao smrznuto pivo.
I kako se već približavala večer, odmorili smo i nakon nekoliko piva uhvatili vlak prema centru Kyota.
Putem smo opazili ove dvije gejše. Kyoto je poznat po gejšama i najveći broj ih živi baš u njemu, ali nisu toliko često vidljive na ulicama. Ljudi (internet portali, jel) kažu da će, ako vidite gejše, to bit najvjerojatnije najbitnija stvar koji ste vidjeli na putu u Japan.
Eh sad, ne bih se baš složio da mi je to najbitnije što sam vidio, ali mi je drago da jesam i da sam ponio svoju sliku kući. 🙂
Pokušali smo ubost sushi za večeru u jednom finom restoranu u centru, koji nam je preporučila moja bivša kolegica iz ZG-a, ali red čekanja u tom finom restoranu je bio oko četiri sata. Da, bolji restorani su tako popunjeni da je normalna pojava da ljudi stoje satima ispred njih i čekaju red.
Mi smo preskočili čekanje, sjeli i pojeli drugi lokalni specijalitet – Kyoto beef (pohani odrezak goveda iz Kyota) koji je bio sasvim dostojna zamjena. 🙂
Iduće smo jutro bili u na kuharskoj radionici i sad smo “licencirani” kuhari za popularne japanske Bento box menije, ali o tome u jednom od idućih postova. Nakon školice i ručka nastavili smo prema Fushimi Inari svetištu.
Fushimi Inari je najposjećenije mjesto u Japanu i najvažniji šintoistički hram. Nalazi se podno planine Inari na čiji 233 metra visok vrh vodi nekoliko isprepletenih puteva. Putem se nalazi još nekoliko manjih svetišta, a svi su putevi natkriveni poznatim narančastim vratima “toriijima”. Svaki torii poklon je svetištu od nekog uspješnog poduzeća.
Vjerujte mi, ima ih mnogo! Pomislio sam kako bi ih mogao i prebrojiti, ali ni tog dana nije bilo ništa hladnije nego dan prije pa sam se samo htio sakriti u hlad.
Ipak, kad smo već tamo otišli smo prošetati prema vrhu brda i greškom malo skratili put. Promašili smo tako glavnu stazu i završili na sporednoj i na starom groblju. I to “skraćeno” hodanje bilo je dulje od jednog sata na paklenim vrućinama tako da je bilo više nego dovoljno. 🙂
Putem prema podzemnoj osvježili smo se svježe “ucjeđenim” sokom od naranče i krenuli prema centru grada.
Kad smo stigli u centar, nešto mi je govorilo da se u gradu sprema nekakav festival. 🙂
Bilo je tu i mnoštvo ljudi, čudne dekoracije i muzika uz rijeku. Iako je sve izgledalo kao ugodno ljetno večer i dalje je bilo nepodnošljivo vruće. S obzirom da smo od ručka konzumirali samo one naranče požurili smo u jedan od restorana na obali rijeke Kamo.
I tu se dogodilo naše prvo, i na kraju jedino veće razočaranje uz skupu večeru. Dobili smo tradicionalni stol (onaj na podu) u jednom separeu i sve je izgledalo super na početku. No, prvo smo dobili menu samo na japanskom jeziku, pa smo čekali deset minuta da dobijemo jedan na engleskom, a kad smo konačno naručili hranu ona nije stigla gotovo sat vremena. Dina je ustala da provjeri o čem se radi i izgleda da su nas kompletno zaboravili. Kad je konačno hrana stigla bilo je to moje najveće razočarenje ikad. Naručio sam s menua najskuplje jelo koje je imalo oznaku “specijalitet šefa kuhinje”, a dobio sam tri suha i bezukusna pileća ražnjića, bez salate, priloga ili nekakvoga umaka. OK, kad kažem “najskuplje”, nije to bio elitni restoran, ali kad platite hranu tri put više nego u bilo kom drugom restoranu u Japanu i pri tom ostanete gladni, onda je to skupo.
Srećom, umor nas je savladao i uz par vina od šljive i japanskih viskija otišli smo na spavanje jer smo sutra opet imali rani start.
Bila su to tri pakleno vruća dana u Kyotu. Volio bih ga posjetiti ponovo, ali u neko drugo doba godine, mislim da bi izbjegavao osmi mjesec koliko je god to moguće.
Iskreno, mislim da se preko pola stvari iz Kyota slabo sjećam jer sam konstantno bio dehidriran i premoren. Sva sreća par stotina slika je tu da me podsjeti. 🙂
Do iduće zgode… 🙂
You must be logged in to post a comment.