Hirošima je još spavala kad smo napustili hotel ranom zorom i nastavili naš put za Nagasaki. Bilo je interesantno vidjeti tako veliki i inače užurban grad prazan. Osim nas dvoje koji smo vucarali kofere za nama, vidjeli smo samo dvije djevojke koje su se vraćale iz sinoćnjeg provoda. Činile su se blago pripite, umorne i sretne istovremeno.
Uspjeli smo uloviti jutarnji Shinkasen u 6.00 koji nas je doveo do Shin-Tosua. Shin-Tosu je zadnja Shinkasen stanica na putu do Nagasakija. Shinkansen nastavlja prema jugu, sve do Kagoshime, ali poluotok na kojem se nalazi Nagasaki još uvijek nije povezan s brzim vlakovima.
Uskočili smo u običan, spori vlak, koji vozi brzinom od samo 180km/h. 🙂 Stigli smo nešto prije 11 sati i pokušali ostaviti kofere na stanici Urakami, ali je ona bila u nekakvoj rekonstrukciji pa smo morali vući stvari sa sobom. Žurili smo da stignemo na prvi mogući tramvaj kako bi stigli u Park Mira gdje se odvijala komemoracija.
Potpuno neplanirano, izašli smo sa stanice Matsuyamamachi i prešli cestu prema Parku Mira točno 70 godina nakon eksplozije atomske bombe.
11:02. Sirene su se oglasile i podsjetile sve na grozan dan koji je grad pretvorio u ruševine i prouzročio trenutnu smrt 40 000 ljudi. Cijeli je grad stao i uz minut šutnje odao počast stradalima. Promet je zaustavljen, automobili ugašeni nasred ulica, ljudi posvuda stoje u stavu mirno. Nitko ne hoda, nitko ne priča. Kad su se sirene stišale, gromoglasna tišina potrajala je još neko kraće vrijeme, a onda se polako sve nastavilo tamo gdje je stalo.
Pokušali smo doći do Spomenika Mira koji se nalazi na vrhu brda i samo je par koraka od mjesta gdje je grunula bomba, ali je ujedno i centralno mjesto održavanja komemoracije pa nismo mogli prići bliže tog dana.
Kružili smo malo kroz Park Mira, prolazili imeđu spomenika koji su tu postavljeni.
Mnogi od njih pokloni su raznih naroda svijeta koji su na taj način izrazili duboko žaljenje zbog atomskog napada i pozivaju na mir u svijetu.
Puno (ako ne točno 70) ptica oslobođeno je u tom trenutku uz poziv na svjetski mir i da se Atomsko oružje ne koristi nikad više.
Spustili smo se tad s brda na kojem se odvijala komemoracija u dolinu iznad koje se eksplozija dogodila i koja je danas prazna grobnica (Hypocenter Cenotaph). Spomenik majke s djetetom i točno vrijeme eksplozije – 11:02 – kao podsjetnik i upozorenje za budućnost.
Jedini komad koji je ostao nakon eksplozije je ovaj stup, dio broda nekadašnje katedrale Urakami. Ironično – Urakami je bila prva katolička katedrala u Aziji.
S tog mjesta prošetali smo uz kanal koji utječe u rijeku Urakami. Obale kanala ukrašene su crtežima raznih škola koje su se na taj način prisjetila ovog groznog dana.
Iako je sve bilo vrlo uljuđeno i uz puno poštovanja prema poginulima, našli su se tu i razni muzičari, pa tako i grupa muzičara iz Afrike koju su izvodili nekakve plemenske plesove i svirali na bubnjevima. Obitelji s djecom šetali su u krug i sve je bilo prepuno poruka mira i ljubavi.
Vrijeme nikako nije bilo na našoj strani, temperature su se kretale oko 38 stupnjeva pa su nas primorale da brže bolje nađemo hladno skrovište. Kako je muzej bio otvoren, a ulaz slobodan, odlučili smo pogledati i njega kao što smo to jučer obavili u Hirošimi.
Navrli su opet oni isti osjećaji tuge, nevjerice i nemoći kao i jučer ujutro u Hirošimi.
Kad smo završili s obilaskom i ohladili se, krenuli smo put centra kako bi se konačno riješili prtljage i odmorli. Završili smo u centru grada u trgovačkom centru “Plaza” i to baš u vrijeme ručka. Bilo je prilično teško naći slobodno mjesto u bilo kom od desetak restorana, ali smo nekako uboli stol i pošteno se najeli. Dobro, bio je to jedan od onih ručkova gdje pojma nismo imali što jedemo, ali je bilo skroz dobro. 🙂
Nagasaki je relativno mali grad. Kad kažem relativno – ako ga usporedite s ostalim gradovima u Japanu. Tek je nedavno dobio status “glavnog grada” (1997. prema Wikipediji) i to jer je prešao 400 000 stanovnika. Kako je gotovo potpuno uništen prije 70 godina, nema baš nekih poznatih dijelova koje treba posjetiti, pa vam je za obilazak svega bitnog dovoljno dan ili dva.
Kako je plan bio dva dana u Nagasakiju, odlučili smo – po tko zna koji put – proći sve prvi dan, a onda sutra proglasiti dan za odmor. Otišli smo tako na jug grada, u posjet katedrali Oura i vrtovima Glover. Dok smo stigli do katedrale već je bila zatvorena, pa smo ostatak popodneva proveli u vrtovima Glover.
Ovaj je vrt smješten na vrhu brda i s njega se pruža odličan pogled na cijelu uvalu Nagaskija. Srećom, za penjanje na ovo brdo Japanci su izgradili lift inače bi vjerojatno odustali od daljnjeg razgledavanja. 🙂 Pogled s vrha prekrasan, a i cijela platforma oko liftova staje na nekoliko nivoa, na kojima su izgrađene kružne terase koje omogućuju šetnju u krug i pogled na gotovo svaki kutak ovog finog gradića.
Nismo baš znali što očekivati od vrtova, ali ispostavilo se da su jedno stvarno divno mjesto.Izgradio ih je Škot, Glover, a danas su vrlo popularna turistička atrakcija i u njemu se nalazi jedina kuća zapadne arhitekture koja je preživjela u Japanu
Glover vrt je mješavina zapadne i japanske kulture, a rasprostire se preko nekoliko padina povezanih puteljcima i koje presjeca mali potok, jezerce s ribama, cvijeće i nekoliko zgrada koje su nekoć imale različite namjene. Na jednoj od terasa improviziran je bar u kojem se može odmoriti i zasluženo osvježiti.
A možete i drijemati. Primijetili smo da je u Japanu sasvim normalno da ljudi spavaju ili drijemaju bilo gdje. Nerijetko će tako Japanci zadrijemati u finom restoranu nakon što su se dobro najeli. Nešto kao što su ovaj otac i sin. 🙂
Putem prema nazad još smo jednom prošli kraj Oura crkve, pa smo uskočili na tramvaj prema jednoj od ikona grada – mostiću Megane. Sad, ja sam to čitao “Megane” kao poznati model francuskih automobila, i živo me zanimalo zašto se to zove baš tako. Tek sam po povratku u Dublin shvatio da je “Megane” japanska riječ za “naočale”. 🙂 Ima nekog smisla kad se pogleda slika, zar ne? 🙂
Otud smo prošetali modernom obalom Nagasakija kroz Dejimu pa sve nazad do “Plaze” gdje smo ostavili kofere. Sjeli smo pojesti nešto i sačekati naše domaćine. Naručili smo “neke interesantne loptice” koje se zovu Takoyaki. Opet, tek smo kasnije saznali da “Tako” na japanskom znači hobotnica, ali kuglice su bile izvrsne.
Naš lokalac Majda, koja je igrom slučaja također iz Istre, i njezin dragi Daniel (Texas-Nagasaki kombinacija, najbolja ikad) su nas tu preuzeli i prebacili smo se svi skupa u Majdin stan gdje smo primljeni na noćenja.
Plan o spavanju i odmoru malo je pomaknut jer se tu igrom slučaja skupila potpuno neobična ekipa. Aljoša, (2.10m manje više) iz Hr, Danijel i Majda, njezin ludi cimer Carl, koji je ono ni manje ni više iz Dublina i najluđa je osoba koju sam upoznao u zadnjih 10 godina (pozitivno luda, puna energije i spreman za zafrkanciju) i još nešto lokalaca i njihovih južnoameričkih prijatelja. Nekoliko piva i standardne putno-gastarbajterske teme držale su nas budne još neko vrijeme.
Ujedno je napravljen plan za sutra – šoping ranom zorom, jer sam pod hitno trebao novi ruksak, i onda cjelodnevno izležavanje na plaži, jer je tako Dina rekla. 😀
Uzeli smo lokalni bus u Nagasakiju koji nas je provozao sve ukrug preko brda i okolo zaljeva Nagasaki na neku lijevu plažu. Iako je bilo 39 stupnjeva, a more je bilo oko 27-29 čini se da je plivanje u Japanu rezervirano samo za teenagere. Rečeno nam je da su rijetko kad plaže pune u Japanu i da su i onako “otvorene” svega par tjedana usred ljeta, iako je temperatura mora sasvim OK skroz do 11 mjeseca.
Evo, internet kaže da je u Nagasakiju i tokom zime more na oko 20 stupnjeva, što znači da bi meni bilo pretoplo čak i zimi. 😀
S plaže smo se zaputili kući pa na večeru koja je moguća samo u Nagasakiju, a nakon fenomenalne večere završili smo u najboljem mjestu ikad. Crazy Horse bar (Ludi konj)!
Mali je to bar u centru Nagasakija čiji gazda fotografira sve svoje goste, printa sliku na licu mjesta i traži vas da je potpišete i zapiknete na zid.
Naravno da smo to s guštom odradili te smo uz par pića odslušali nešto što bi mogli nazvati “Beatles tribute band”. Naime, radi se o bandu četvorice starih Japanaca koji ne govore Engleski, ali tamburaju Beatlese. Svirka nije uopće loša, čak i zvuče k’o Beatlesi, samo s izmišljenim riječima. Nešto poput svjetski poznate “Ken Lee”. (Za slučaj da niste čuli “Ken Lee”, Googlajte čim završite s čitanjem ovog teksta.) 🙂
I tako, nakon sjajne večeri kod ludog konja, zaputili smo se nazad kod Majde i Carla na spavanje pošto smo morali ganjat “spori” vlak za Fukuoku rano ujutro.
Nagasaki, za razliku od ostalih mjesta koje smo posjetili u Japanu, iako je dom za gotovo pola milijuna ljudi izgleda nekako drugačije, ili da kažem – dosadno. Iz razgovora s Danielom i ostalima saznali smo da izgleda sve u Nagasakiju postoji samo i isključivo zbog Mitsubishija i nema baš bog zna čeg tamo. Navodno i mladi iz Nagasakija kad se zažele provoda, šopinga ili boljeg života idu ili sele u Fukuoku, a Nagasaki se pomalo pretvara u grad penzionera.
Ipak, lijepo je mjesto s vrlo finom gastronomskom ponudom, pa bi ga rado posjetio opet jednog dana.
Iako je eto, prošlo više od godine dana, htio bih zahvaliti Majdi i Carlu na gostoprimstvu i dnevnoj sobi, Majdi i Aljoši što su nas vodili okolo po gradu i plažama, a posebno hvala Danielu koji je strpljivo odgovarao na moja nebrojena pitanja o hrani i Japanu, i što mi je preveo sve s menija u restoranu i izveo nas kod ludog konja. 🙂
Hvala ekipa!
Do neke iduće zgode,
Puse
Balky
You must be logged in to post a comment.