Putovanje Tunisom sa lokalcima

Tunis. Afrika.

Naša posljednja avantura odlučena je još prije četiri godine, odmah nakon naše svadbe, ali se spletom okolnosti odgađala do sad. Čim se pojavila prva prilika da realiziramo svoj plan odlučili smo je iskoristiti bez daljnjih otezanja.

Krenuli smo iz Dublina malim “Avro” City Jet RJ85 avionom. Bio je to naš prvi mali Jet avion, i Dini se baš nije svidio. Ja pak obožavam male avione jer se u njima najbolje osjeti kako stvar klizi zrakom. Iznad de Gaulla je bilo malo grbavo i turbulentno, ali izdržali smo i taj napor.

Otud smo redovnim Airbusom prebačeni na aerodrom Tunis Kartaga.

Kako smo stigli tek iza ponoći završili smo u kući Dinine rodbine i uz čašicu razgovora dogovorili se kako ćemo plan o svemu napraviti sutra.

Dan prvi

Plan da sve isplaniramo sutra promijenio se nekako na naglo, i dobili smo odmah ujutro ključeve od auta, auto i dvije mlade lokalne vodičkinje (13) te se zaputili u Sidi Bou Said.

Srećom je nedjeljna vožnja Tunisom najuobičajenija, kao da ste u bilo kom drugom normalnom gradu. Čak sam na trenutak i pomislio da bi tu mogao voziti bez nekog posebnog navikavanja na gužve. Ta me osjećaj držao samo do idućeg jutra, no da ne skrećem s teme. ☺
Sidi Bou Said je mali gradić udaljen kojih 20ak km od sjeverno od grada Tunisa. Poznat je kao grad umjetnika i pun je malih galerija. Naravno, kao svaki drugi umjetnički grad i ovaj je prepun cvijeća, a u ovoj zoni dominira bugenivilija.

Veći dio mjesta smjestio se na brijegu iznad luke Sidi Bou Saida i jedno je od onih tipičnih i pitoresknih mediteranskih mjesta bijelih kuća, ravnih krovova i plavih vrata i prozora, a turisti se slikaju pred svakim vratima samo zato što su plava. Vrata. Dobro na ovoj slici i turisti su obučeni u plave majice i plavi jeans, ali to se tako slučajno potrefilo. Nismo unaprijed pripremili kamuflažnu robu. ☺

Baš poput svakog pravog putnika mi nismo došli u Tunis samo po slike, već i da naučimo nešto novo. Prvi muzejski objekt koji smo posjetili bila je palača Dar Nejma Ezzahra poznatija i kao Kuća Barona d’Erlangera. Baron d’Erlanger, rođeni Parižanin, poznati je francuski slikar i muzikolog koji je izgradio ovu palaču da bi u njoj živio te slikao okružen najboljim arapskim muzičarima svoga vremena. Skupljao je instrumente i knjige s arapskim muzičkim materijalima te je danas palača muzej arapske muzike.

Pretpostavljam da u njegovo doba izraz “milijun dolara” nije značio previše, ali da je s terase svoje palače imao pogled od milijun dolara to mu je vjerojatno bilo jasno.

Nakon obilaska palače zaputili smo se u centar Sidi Bou Saida. Provjerili smo par galerija i sjeli na čaj u prekrasan mali kafić gdje smo kušali tradicionalni čaj. To je zeleni čaj sa svježom mentom i svježim bademima. Navodno u originalnu recepturu umjesto badema idu svježi pinjoli, ali ih nisu imali dok smo mi bili tamo.

Nakon predaha s pogledom požurili smo kući kušati neke originalne tunižanske specijalitete. Putem sam primijetio da je Tunis jedan od onih gradova koji gaji “različite” građevine, poput ove krilate zgrade.

Naše prvo gastro iznenađenje bio je “Brick”. Radi se o hrskavom toplom predjelu koje je u biti svježe tijesto od jaja u formi preklopljene palačinke sa cijelim jajem unutra. Prži se svega nekoliko minuta na visokoj temperaturi tako da tijesto postane hrksavo, a jaje u sredini ostaje mekano te ga morate usisati iz tijesta. U protivnom moglo bi vam se desiti da vam žumanjak curi kroz prste. ☺

Uz brick probali smo i tunižanska vina. Bijeli Magnum prvo je od nekoliko degustiranih. Ako me poznajete, vjerojatno znate da me bijelo vino rijetko oduševljava i da uglavnom trošim crno vino. Bogami, opleo sam sam dvije butelje najmanje. Kroz ostatak tjedna probali smo još nekoliko bijelih i crnih vina, i sva su bila fenomenalna, tako ako vas put nanese u Tunis, zapamtite imena Magnum i Magon.
Naša se degustacija uz razgovor nastavila do kasno u noć… ☺

Dan drugi i treći

Iduće smo jutro krenuli za Sousse i Hammamet. Oba ova mjesta imaju nešto povijesnih ostataka za pogledati, lokalnu džamiju i medinu, ali su prvenstveno oba turistička mjesta relativno blizu grada Tunisa. Put do Soussa je oko 130 km autoceste s obije strane opasane nepreglednim maslinicima. Kako nikad nisam pretjerano čitao o tuniškoj poljoprivredi ostao sam nemalo iznenađen tolikim površinama maslinika. Kasnije (kad sam čitao detalje potrebne za ovu priču) saznao sam da je Tunis drugi najveći izvoznik maslinovog ulja nakon Europske unije, te da su pritom tuniška maslinova ulja masovno uvoze u Italiju, Španjolsku i Francusku. Ne čudi me s obzirom da su fenomenalna.

Moderni dio Soussa, Sousska luka izgledala je praznjikavo.

Svi restorani bili su otvoreni, a i mi smo ogladnili pa smo sjeli u jedan od njih. Taman smo se krenuli šaliti kako Dinina sestrična Romy jede harissu namazanu na kruh kao što klinci jedu nutellu. Nije prošlo par minuta kad smo shvatili da ona nije jedina koja tako jede harissu. Naime, u svim restoranima kao nešto “za pod zub” dobijete tanjurić s maslinama, harrisom prekrivenom maslinovim uljem i svježim kruhom. Ne morate nužno ni jesti, dovoljno je svratiti na pivo, harissa i “za pod zub” vas čeka. Nakon 5-6 dana harisse, navikne se čovjek pa sam je jeo i za doručak. ☺

Nakon šetnje Sousseom odvezli smo se do Hammameta. Kako je vrijeme bilo aman-taman odlučio sam se okupati u Mediteranskom moru. Kao dokaz da sam stvarno bio u moru napravio sam ovaj mali podvodni “#selfie”. ☺

Dina je rekla da joj je voda prehladna pa me pričekala da moj sportski sat završi. ☺

Nakon dvokratnog osvježenja na 18.2 stupnjeva celzija, prošetali smo centrom Hammameta i njegovom medinom. Hammamet je poznat kao kraj mozaika pa smo posjetili lokalnu manufakturu. Bogami, kad vidite kako majstori grade te mozaike shvatite da je to ekipa kojoj su puzle prejednostavne. ☺

Idući smo dan proveli istraživanjem samog Tunisa. Prvo smo se zaputili u nacionalni Bardo muzej. Kao i svaki drugi nacionalni muzej tako i ovaj čuva najbolje ostatke iz cijele zemlje, a većinu čine mozaici iz Kartage, El Jema i ostalih bitnih krajeva Tunisa.

Nakon muzeja prošetali smo centrom grada. Nažalost putem do centra i nazad još uvijek su jako vidljivi ostaci ne tako davne revolucije. Da ne ulazim sad u političke diskusije, mišljenja su podijeljena i mnogi su nezadovoljni trenutnom situacijom. Osim toga slika katedrale u centru grada iza bodljikave žice nije baš neka pozivnica za turiste.

Kako god, mi smo tuniškom medinom prošetali, malo se cjenkali i kupili nekog čaja, a zatim degustirali lokalnih slatkiša.

Dani četvrti do sedmi

Prije puta želio sam obaviti dvije stvari u Tunisu. Obje su bile vezanje za pustinju, odnosno prespavati u pustinji i opet jahati deve. Gledali smo turističke pakete, varijante kako da dođemo do pustinje, da li da rentamo auto ili da idemo vlakom, ali idealnu kombinaciju bilo je nemoguće složiti. Od revolucije turistički je promet drastično smanjen i većina hotela na jugu zemlje ne radi, tako da je teško išta organizirati. Srećom, Romanini su prijatelji, koji su inače vodiči, imali slobodan dan pa su pristali biti naši privatni vodiči u rentanom autu. Na kraju to se ispostavilo kao najboljom mogućom opcijom pa smo s dva lokalca prebacili 1122km kroz cijelu zemlju te vidjeli neke skrivene tuniške dragulje.

Putešestvije smo započeli ručkom u Grombaliji. Iskreno, taj ručak bio je nepunih sat vremena nakon starta puta gdje su nas dvojica lokalaca s kojima se sporazumijevamo na talijanskom odvela u na mjesto koje je izgledalo kao najgora rupa ikad. U strahu od lokalne hrane koja može uzrokovati teške probavne smetnje i uzrokuje ih kod 20% turista ovo mjesto nije baš ulijevalo povjerenje.

Ipak, vjerovali smo lokalcima pa smo jeli lubiju i mermez (grah i slanutak u crvenom umaku) te janjeću “kouchu”. Popili smo svježe iscijeđeni sok od naranče i tako dobro nahranjeni krenuli na 600km dug put. Trebalo je doduše prvo napustiti Grombaliju koja je taj dan bila zakrcana kamionima.

Tim dugim putem mogle su se vidjeti neprekidne nasade maslina, pa naranči te kaktusa. Kaktus (Ficho d’India) se doduše koristi kao živi zid koji njive brani od ljudi i životinja, pa nije neobično kad vidite zidove kaktusa baš poput suhozida u Istri.

Putem smo stali na nekoliko WC i puš pauza, a dobili smo usput na probu i crveni čaj s svježim bademima. U biti je to crni čaj s ružmarinom i bademom. Tu sam još uvijek bio suzdržan od konzumiranja hrane kupljene uz cestu, no naposljetku sam popio i poje sve. ☺

Putem smo prošli pored poznate džamije u Al-Qayrawanu. Qayrawan se smatra četvrtim svetim Islamskim gradom i velika je Kairouanska džamija islamski centar sjeverne Afrike. Kako smo već izgubili dosta vremena u prometu, odlučili smo je posjetiti u povratku.

Put do Duza vodio je kroz Gabes i Matmatu. Matmata je poznato naselje troglodita odnosno Berbera koji žive u pećinama. Kako smo stigli relativno kasno vidjeli smo samo “pećine” uz cestu, odnosno samo rupe u stijenama, ali slike nisu baš uspjele. Razlog više da se vratimo i provedemo vrijeme u Matmati preko dana. ☺

Samo da nam malo začine dolazak naši su vodiči čuli na radiju kako je u Douzu izbila neka frka i da je bilo neke paljevine. U pokušajima uređivanja države izbili su nemiri u kojima je uhapšeno 70 ljudi. Ono što nam nisu rekli da je taj dan uspostavljen policijski sat u trajanju od 7 dana i da je kretanje Douzom uvečer zabranjeno.

Ipak mi smo dobili zeleno svjetlo i prošli kroz Douz do “Očiju Sahare”, restorana usred pustinje u oazi. Kako smo stigli oko 23h bilo je to romantično i prohladno veče koje su kvarili samo kolko tolko ignorirani komarci.

Tu smo probali drugi tunižanski specijalitet, neku vrstu peke odnosno “Kouchu” u vrču. Jedan je vrč punjen kozletinom, a drugi povrćem i ljudim paprikama spušten u žar. Rezultat je dakako odličan.

Takvi smo umorni nakon večere krenuli u kamp u pustinji. Putem smo morali malo skrenuti s rute jer smo sijekli poprište nereda na kojem je još bilo ostataka, razbijenih stakala, kamenja i palminih grana posred ceste.

Primio nas je vođa kampa, koji nas je s jednom malom lampom iskrcao u prvom šatoru, rekao da uđemo i onda otišao svojim putem. Da, ostavio nas je u mrklom mraku i apsolutnoj tišini usred pustinje, a priče o smrtonosnim škorpionima nikako nisu pomogle u opuštanju, pa smo uz pomoć mobitela pregledali krevete i šator. Takvi umorni odlučili smo se za samoubojstvo s predumišljajem pa smo legli skupa u jedan krevet. Dva sata kasnije oboje ukočeni i nepokretni odlučili smo se svako za svoj krevet. ☺

Ipak, buđenje u pustinji je jedan poseban osjećaj, jer se budite u sjeni šatora, a onda izlazite na nevjerojatno svijetlo, toplinu i oko vas nema nigdje ničega.

Nakon doručka i loše kave u pustinji odradili i sat vremena jahanja na devama. Tu smo naučili da se samo muška deva, odnosno “dromedar” (pošto se tako zovu ove jednogrbe), jaše i koristi za prijevoz. Ženske su deve u pustinji i brinu se za mladunčad.

Poslije zabave u pustinji zaputili smo se u centar Douza odnosno medinu. Kao u svakoj medini, tu se svega može kupiti, od začina i trava, cipela od devine kože sve do suvenira i sušene ribe.

Kako nas je vlasnik “Očiju Sahare” vodio po Douzu i po mediji, a on je poznati lokalni Tuareg, obavili smo manji šoping u njegovoj trgovini.

Popili smo tu par čajeva, ručali svi skupa, a onda se zaputili kroz pustinju, slana jezera i oaze. Putem do Touzera stali smo na slikanje na slanom jezeru “Chott el Jerid” (Šot el Žerid). Navodno je ovo jezero najveći izvor soli na svijetu i tone soli koje se konzumiraju u svijetu beru se ovdje. Impresivno je svakako.

Putem do Touzera dečki su skrenuli u lokalnu oazu koja nije uređena po mjeri turista, da vidimo kako izgleda prava oaza. Primjetit ćete da su ceste tu nešto drugačije.

U Touzeru smo pokušali vidjeti oazu i muzej palmi, ali kako samo dva od 24 hotela rade u Touzeru i taj je muzej promjenio radno vrijeme pa smo ga pogledali samo izvana. Sjeli smo ipak na čaj u jednu drugu đunglicu, a onda se zaputili do jednog skrivenog dragulja, Chebike (Šžbika). To je mala oaza u usjeku kroz koju teče malena riječica i čini presladak mali slapić. Iako sam na sliku nabasao na internetu ona ne može dočarati ljepotu mjesta kao što je kad ste tu uživo.

Iz Chebike smo se prebacili do obližnje Tamarze i njenog velikog vodopada. Kako smo opt sretne ruke, mjesto je u ljetnom režimu rada i može se doći do samih vodopada. Kako mi je Rafik rekao, “Igore, ovo je mjesto na kojem si jednom u životu… istuširaj se”. Volio bih mu dokazati da je u krivu pa doći u Tamarzu još jednom, ali za svaki slučaj iskoristio sam svoju priliku za tuširanje u pustinji.

Noć približavala polako ali sigurno, stali smo još jednom iznad starog sela Tamarza. Selo je napušteno 1969. Nakon velike poplave koja je uništila cijelo naselje. (Tako kaže wikipedija). A onda krenuli put našeg prenoćišta.

Putem sam uslikao ovu nogometnu modu koja je glavni hit u Tunisu. Užasno puno dječaka nosi dresove, uglavnom Barcelone, Bayerna i Real Madrida. ☺

Kako je plan bio da jednu noć spavamo u šatoru, a drugu u hotelu pitao sam dečke u koji smo se hotel zaputili. Odgovor nije bio po mojim očekivanjima. ☺ Mohammed je rekao – “Idemo za Al Radayef, u kuću mojih prijatelja.” Kako sam očekivao hotel, struju, tuš i internet odgovor me nije oduševio, ali ajde, trebalo je negdje prenoćiti. Na kraju to nije bila “kuća njegovih prijatelja” već rodbine njegove žene. Ugostili su nas lokalci iz Al Radayefa koji nažalost govore samo arapski, ali su bili divni i topli ljudi. Dali su nam sobu dok su oni spavali na podu, poslužili nas brickom i večerom te voćem i voćnim salatama. Oprali smo se, doduše skromno u plastičnoj kanti i s lončićem, pa malo se javili rodbini i prijateljima pošto net fercera.

Idući smo dan nakon doručka krenuli za Al Qayrawan. Kako smo u Radayef stigli uveče nisam ni shvatio da su ulice Radayefa pjeskovite kao i sve ostalo oko nas. ☺

Čim smo krenuli za Al Qayrawan saznali smo da je u vojnoj akciji uhapšeno 11 sumnjivih osoba, potencijalnih terorista samo 4 km od Radayefa na Alžirsko – Tuniškoj granici. S tim na pameti nastavili smo put, dok nam nije zatrebalo gorivo.

Kad smo stigli do Al Qayrawana dečki su dobili poziv. Kako je petak i najsvetiji dan muslimanske vjere džamija je bila u službenoj upotrebi. Ne bi to bio toliki problem da od revolucije ekstremni muslimani nisu ojačali svoje pozicije pa uredno petkom ulaze u skub s ostalim korisnicima džamije. Tako su i taj dan napravili frku i cijeli je Al Qayrawan bio blokiran policijom i vojskom i nažalost morali smo ga zaobići. Osim po svetosti za muslimane, grad je poznat i kao centar proizvodnje tepiha. Na ulasku u grad nalazi se veliki monument koji slavi ovu gradsku značajku.

Nakon kraće pauze vratili smo se u Grombaliju. Stali smo tu još jednom na jedno od tipičnih Tuniških mjesta. Tu se ujutro svježe zaklane koze i ovce izvjese u mesnicama i restoranima pokrivene u vlastitu kožu ili plastiku kao u ovom slučaju. Ljudi onda svrate, odaberu dio koji žele i za dvadesetak minuta dobijete svježe ispečenu janjetinu.

Dan osmi i deveti

Povratkom u Tunis imali smo još jedan dan na raspolaganju za šoping, pakiranje i odmor. Lagano je došlo vrijeme za opraštanje.
No, prije nego završim ovu priču, još jedan detalj koji sam primjetio. Svaki je kružni tok u Tunisu ukrašen nekom manje ili više divnom skulpturom. Jedan od njih ima ove ruke oje drže nešto što liči na palmu koja završava kao maslinova grančica. Kako je ta grančica simbol mira, iskreno želim Tunisu i Tunižanima da uspju u očuvanju mira i napreduju jer je zemlja prekrasna i puna povijesnih i kulturnih ostataka.

Za one koji su izdržali do kraja, čekam vaše komentare na Facebooku ili G+ (može i na oba mjesta). Pazite, ipak sam bio u kampu u
pustinji i sad tako dobro utreniran… samo vas gledam! ☺

Još se jednom na kraju zahvaljujem Romy i Ridah na ukazanom gostoprimstvu i sređivajnu izleta s Rafikom i Mohammedom, Sindy i Ani što su nas vodale po Sidi Bou Saidu i bile dobro društvo, Rafiku i Mohammedu na najboljem i nezaboravnom putu i zabavi, Mohammedovoj familiji na gostoprimstvu i klopi te crvenobrkom Morganu na neprekinutom maženju. 🙂

Kako je bilo baš puno slika, a ovaj post i priča su odavno predugi, za sadiste i ovisnike o putovanju evo još malo dodatnih slika u galeriji koja slijedi.

Do neke iduće putešestvije ili priče …

Balky