Među mnogim čudima i ljepotama Japana kriju se dvorac i grad Himeji (Himeđi). Nalazi se na samom rubu grada i najposjećeniji je dvorac u Japanu koji je ujedno i na spisku UNESCO svjetske zaštićene baštine. Originalni je dvorac izgrađen 1333 i kroz godine je dograđivan i mijenjan sve do 1618. Od tada je kroz Japan prošlo nekoliko lokalnih i svjetskih ratova, stotine potresa i razne elementarne nepogode, ali Himeji stoji nepromijenjen. Nedavno je bio zatvoren na par godina zbog redovnog održavanja i čišćenja i ponovo je u punom sjaju otvoren u Martu 2015.
Kako željeznica do Hirošime i Nagasakija vodi preko Himejia, savršeno je imalo smisla pauzirati i razgledati ovo prekrasno mjesto. Kako bi stigli sve po planu, ustali smo oko 6 ujutro i napustili proključali Kyoto. Dva sata kasnije stigli smo u Himeji.
S naših se lica može pročitati da ovdje nije bilo puno hladnije. 🙂 Potrošili smo oko dva sata u šetnji oko ovog prekrasnog zdanja i pobliže pogledali čuveni dvorac Himeji. Iako stvarno impresivan, kao i sva ostala slavna mjesta bio je prepun turista. Iako mi to inače ne smeta, ali ne i kad nema ni mrvice hlada da se možete sakriti. 🙂
Probali smo se ohladiti skrivajući se po raznim suvenirnicama. U jednoj od njih probali smo i lokalnu grickalicu koja izgleda kao grisine ili debeli štapići samo prekriveni otopljenim smeđim šećerom. To je ujedno i najslađi desert na koji smo naletili u Japanu.
Kako hlađenje po trgovinama nije u potpunosti djelovala, morali smo svratiti u lokalni Samurajski kafić. Bilo je to jedno od rijetkih mjesta koje je nudilo lokalna i drugačija piva, a ova su bila baš drugačija. Lokal je ukrašen vrlo tradicionalno i vrvio je pričama o Samurajima, a i svako Busho pivo imalo je na sebi jednu od priča. Nažalost, samo na japanskome. 🙂
Među najčudnijim morao sam probati pivo napravljeno s crvenim vinom. Iako je bilo stvarno čudno, nije uopće bilo loše. 🙂
Putem do željezničkog kolodvora bilo je tako vruče da više ništa nije pomagalo. Tražio se bilo kakav hlad jer sve je bolje nego prženje na vrućem asfaltu. Kao što možete vidjeti. 🙂
Na željezničkoj smo doživjeli jednu vrlo ozbiljnu situaciju. Jedan lokalac je odbijao platiti ili pokazati kartu i lokalni su ga kontrolori zamolili da napusti kolodvor i pokazivali mu na izlaz. Majstor je pokušao utrčati u stanicu kad se odjednom sa par strana pojavila policija i nekoliko radnika iz osiguranja koji su ga onda doslovce iznijeli van. Minutu kasnije, život je nastavljen kao da se ništa dogodilo nije, a mi smo nastavili putešestvije ka Hirošimi.
Hirošima je bila na listi mjesta koje moram vidjeti. Većinom zbog Drugog svjetskog rata i najtužnijeg ratnog događaja koji se dogodio u povijesti ovog planeta. Iako sam mogao malo prošvrljati internetom i potražiti slike Hirošime danas, nisam to nikad napravio. Učeni smo kako je grad kompletno uništen i očekivanja (iako razumljivo, potpuno kriva) su bila da je grad u groznom stanju. Mislim, znamo da tu ljudi žive i da je grad u potpunosti popravljen za 20 godina baš kao i svi gradovi u Njemačkoj, ali osjećaj je i dalje bio da je atomska bomba uništila sve zauvijek.
Ipak, to nije tako. Hirošima je jedno od najljepših mjesta u Japanu i u svijetu generalno. Poznato je po noćnom životu, dobroj hrani i sjajnim ljudima. Bar sam ja stekao dojam da je to drugo najživlje mjesto u Japanu.
Na svakoj bitnoj zgradi u Hirošimi nalazi se slika kako je izgledalo nakon atomskog udara. Čim siđete s vlaka na relativno modernom kolodvoru dočekati će vas slika kako je izgledala do temelja uništena. Najbolje je što je udaljena 1.8 kilometara od mjesta udara.
Hirošima je bilo prvo mjesto gdje nismo uspjeli pronaći AirBnB i rezervirali smo hotel na nekom usputnom websiteu. Nit smo platili, nit smo ostavili brojeve kartica. Nismo tako bili najsigurniji da li uopće imamo smještaj ili ćemo ga tek morati tražiti pa smo prvo otrčali do hotela. Sva sreća, Japanac se ne šali s ozbiljnim stvarima tako da je bilo sve ok, ostavili smo stvari u hotelu i krenuli prema Parku mira i kupoli nad kojom je eksplodirala atomska bomba.
Kad smo planirali naš put ja sam potpuno smeo s uma koje je doba godine i kad ćemo biti u Hirošimi. Stigli smom samo dva dana nakon sedamdesete obljetnice od kad su ameri bacili atomsku bombu.
Još uvijek je bilo puno ljudi koji posjećuju mjesto i prisjećaju se izgubljenih života i te grozne tragedije.
Bile su tu i na tisuće cvijetova koji su položeni samo par dana ranije u spomen na žrtve te šatori koji su korišteni za vrijeme ceremonije.
Kako smo već bili gadno gladni, a i trebalo se skriti od sunca, sjeli smo u restoran hotela u ovom parku, koji se nalazi ispod razine zemlje. Taj je dio danas kongresni centar i hotel u kojem se skupljaju razne bitne face koje posjećuju Hirošimu. Nije da smo tu baš htjeli završiti, ali nije nam se dalo istraživati ima li išta blizu. 🙂
Nakon ručka krenuli smo u muzej atomske bombe. Sad, ne znam za vas, ali niti jedna knjiga, dokumentarac ili vijest na internetu koju sam našao ili brojka koja opisuje ovu tragediju nije mi uspjela približiti veličinu tragedije koja je zadesila Hirošimu. Jednom kad ste na samoj lokaciji i u muzeju stvarno možete osjetiti bol i tugu koja se odvijala ovdje prije sedamdeset godina i dva dana.
Na slici iznad, crvena kugla predstavlja eksploziju koja se odvila kojih 600 metara iznad grada, a dolje je rezultat eksplozije. Više od 4 kilometra u promjeru obrisano je s lica zemlje i preko 69% zgrada u potpunosti je uništeno. Muzej će vam vjerno dočarati veličinu tragedije i u njemu možete naučiti mnogo uz slike napravljene samo dan nakon eksplozije. Jedno neizmjerno tužno i emotivno mjesto.
Nakon ručka zaputili smo se u dvorac Rijo. Dvorac je originalno izgrađen davne 1590., ali je kao i sve drugo izgorio do temelja. 1958., što vjernije originalu, obnovljeni su kula i zidovi oko dvorca kao znak japanske izdržljivosti. Kad smo kod izdržljivosti, u vrtovima ovog dvorca nalaze se nekoliko stabala koja su preživjela udar atomske bombe i uredno su označeni kao “preživjeli”. Gotovo je nevjerojatno jer su ova stabla bila udaljena oko 900 metara od eksplozije, a unutar prvog kilometra temperature su dosezale tro i četveroznamenkaste brojke i sve je spaljeno.
Današnja kula je muzej koji sadrži mnoge interesantne informacije o Hirošimi iz davnina o šogunima i samurajima, a ujedno je i jedno od najboljih mjesta za panoramski pogled na grad. 🙂
I kako smo šetali gore dole već se bližila večer i vrijeme posjeta Tropskom Baru. 🙂
Putem do tropskog bara prošli smo pokraj ovih bačava vatre koje se koriste za roštilj. 🙂
Samo par dana prije puta slušao sam crnogorsku pjesmu “Tropski Bar” u kojoj stihovi idu “Tropski bar, pivo mi daj, pusti muziku i ne prekidaj”. Reko sam Dini da bi baš mogli naći neki Tropski bar i sjest i odmoriti i slučajno je ispalo da se takav bar u Japanu nalazi u Hirošimi. 😀
Ne samo da se nalazi tamo, nego je i jedno od najboljih lokacija u gradu. To je mali stančić u zgradi pretvoren u kafić. Ima tri stola unutra i dva na terasi, ali se nalazi na devetom i ujedno zadnjem katu zgrade u centru. 😉
I tako smo odmorili na vrhu Hirošime uz par piva.
Nekako, cijelo to vrijeme nisam mogao skinuti pogled s ovog ludog oblaka koji se nadvio nad gradom. Mislim, znam da uopće ne liči na atomski oblak, ali pod silom emocija tog dana izgledao mi je grozno i zastrašujuće.
Kao što vidite, samo nekoliko ljudi mojih proporcija stane u bar, ali za slučaj da vas put navede u Hirošimu potrudite se da završite ovdje. Lik koji radi ovdje je cool, atmosfera također, a ujedno je i jedinstveno mjesto u Hirošimi. 🙂
Naš je plan bio kušati što više lokalnih specijaliteta pa smo tako na internetu pronašli da se u Hirošimi lokalni specijalitet zove Okonomiyaki. Kad smo stigli na mjesto koje navodno služi najbolji Okonomiyaki sve je bilo zauzeto i trebalo je čekati. Ovaj put, umorni i gladni nismo imali volje tražiti bilo što drugo pa smo stali na vrata i čekali da se netko digne.
To je ispao pravi potez iz dva razloga. Prvi (onaj koji se ne vidi na fotkama) je situacija koja se dogodila tu na vratima. Čim smo izašli iz Tokya već smo pomalo bili atrakcija. Stvarno se moglo primijetiti da ljudi znatiželjno gledaju prema nama jer eto, drugačiji smo i nije toliko često viđati Europljane po uskim uličicama japanskih gradova. Uz to, nije baš ni uobičajena brada poput moje. 🙂
I tako, tu na izlasku iz restorana, jedan par u pedesetima napušta lokal i dok gospođa plaća gospodin gleda u mene, smiješka se i pokazuje kako mi je super brada. Zatim laktom udara ženu koja ga prvo ignorira, onda se okreće i traži objašnjenje čemu udaranje laktom, dok joj on pokazuje na mene.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Mislim gospođina prema mojoj bradi. Prišla je i na urednom engleskom pohvalila bradu i rekla kako je sjajna, pitala jel smije dirnut, malo povukla samuraja za bradu i još jedom oduševljeno pohvalila i zahvalila. 🙂 Ah… 🙂 Japan 🙂 Tamo gdje je sve po mom. Čista i uzvraćena ljubav. 🙂
Drugi razlog zašto je valjalo sačekati je što smo dobili prvi red u birtiji. 🙂 Imali smo priliku izbliza pogledati kako se sprema Okonomiyaki i jesti kao lokalci. Ujedno smo naučili i kako doza Whiskeya u Japanu nije 0.03 ni 0.05 već cca jedan deci. 🙂
Siti i veseli prošetali smo do hotela i krenuli na spavanje pošto sutra opet ranom zorom trčimo dalje ka Nagasakiju.
Još jednom, da li je to samo moj osjećaj ili sam bio stvarno potresen emocijama tog dana, ali Hirošima me se dojmila strahovito. Rekao bi da je jedo od najboljih mjesta na kojima sam bio generalno. Moderan i živahan gradić s mnogobrojnim parkovima i puno zelenila. Mislim da se uopće ne bi žalio provesti koju godinu života u Hirošimi.
Za slučaj da planirate put u Japan, neka vam se Hirošima nađe na spisku.
Na mome je ponovo. 🙂
Do iduće zgode
Puse, Balky
You must be logged in to post a comment.