Prošlo je devetnaest godina od mojeg prvog i do nedavno jedinog posjeta Barceloni. Tada još maloljetan i u velikoj grupi bio sam manje zainteresiran za arhitekturu, a više za dobar provod. U Barcelonu smo išli na jednodnevni izlet iz Lloret de Mara u kojem smo bili tjedan dana.

Bio je topao dan u kasno ljeto i sve se je bilo zeleno i ljepše, a mi smo prebacivani s točke na točku kao organizirana grupa. Nikakvo čekanje u redovima, nema trošenja vremena za kupovinu karte, samo zabava. Bio sam oduševljen i Barcelona se činila kao do tad najljepše mjesto na kojem sam ikad bio. Ispričali su nam tada legendu o nekakvoj česmi u centru grada, i navodno, ako iz iste popijete vodu sigurno ćete se vratit u Barcelonu barem jednom.

Barcelona_Large

Bio sam nekako tužan što nismo imali prilike stati na toj česmi jer sam se stvarno htio vratiti u Barcelonu.

I bez tog gutljaja vode eto me opet u Barceloni. Ovaj put nešto stariji, s nešto više posjećenih zemalja i gradova, pa može biti da sam i ja digao ljestvicu previsoko ili sam jednostavno očekivao previše od Barcelone.

Nemojte me krivo shvatiti, Barcelona je i dalje jedan od najljepših gradova Europe s jedinstvenom arhitekturom, odličnim vremenom i prefinom hranom. Istina, možete postaviti pitanje – Što bi ja to još htio? – i možda ste u pravu. Ne znam.

No hajde, krenut ću od početka.

Cijeli je put bio zbroj malih dosadnih situacija koje su na kraju ovaj izlet u Barcelonu pretvorili u razočaranje.

Sve je počelo noć prije odlaska u Barcelonu kad je printer odbio isprintati avionske karte jer mu fali “magenta” tinta, naravno – ja trebam samo crno bijeli print. Nakon toga skidanje “pametne aplikacije” na telefon koje mi nije htjelo preuzeti digitalnu kartu, barem ne onako intuitivno kako bi od funkcionalne aplikacije očekivao.

Prvi dan

No dobro, ostavio sam to za nama, smirio se, ukrcali smo se u avion i taman kad sam očekivao standardni pilotski glas i poruku “pripremite se za polijetanje”, tras. Eto njega, ali sa informacijom kako zbog kaosa u zračnom prostoru Barcelone ne možemo poletjeti nego moramo sjedit u avionu otprilike sat vremena.

Kako smo večer prije taman stigli iz Hrvatske na prepakiranje paketa odlučili smo iskoristit to vrijeme i dremnuti. Vrijeme je nekako prošlo i odletismo mi za Barcelonu, aerodrom El Prat. Kad smo konačno stigli i prošli sigurnosnu zonu – Bam! Jedno veliko ništa. Prazan aerodrom, nekoliko jedva vidljivih tabli za izlaz i to je to.

Stvarno sam mislio da neću nikad biti na lošijem aerodromu od Beauvaisa u Parizu, ali taj je i onako pomoćni mali aerodrom koji je u biti jedna mala zgrada. El Prat nije baš mali, već je dio za dolaske na koji smo sletili malo udaljen od glavne zgrade i u tom prostoru nije bilo nikoga, ni za informaciju ni oznake za vlak, niti da barem uzmem kartu grada.

Znam, kome treba papirna karta danas, jel? E pa ja ih recimo skupljam, i volim označiti di sam bio i kamo sam šetao. Jesam ja čika iz IT-a, ali papir i dalje volim malo više. 🙂

Nakon što smo prošetali između dvije zgrade i sa terminala za dolaske stigli na veliki noviji terminal konačno se ukazala i tabla koja je signalizirala gdje se nalazi željeznička stanica. Stajali smo par minuta u redu za kartu i da pitamo koja nam je najbolja veza do mjesta gdje trebamo stići. E sad, naš se apartman nalazio u dijelu grada El Born koji je jedan od dva starija dijela u centru grada. Nakon što smo mu pokazali kartu i pitali kako stići do tog dijela grada, lik momentalno vrti očima kao da smo ga ne znam što pitali i odgovara “Ja ne znam”. Nakon toga ja reko, OK, daj nam karte do centra pa ćemo se snaći. On printa karte i pokazujući nam četiri prsta govori “četvrta stanica”.

I tako, izađemo u centru, na četvrtoj stanici, a ona je samo 15 minuta pješice ili 5 taksijem od El Borna, tako da smo u biti došli točno tamo gdje smo trebali, ali onaj “Ja ne znam” je bio samo srdačna dobrodošlica.

Već prvo popodne krenuli smo sjesti na kavu u jednu super uređenu palačnikarnicu, ali smo došli za vrijeme pauze u kuhinji. Čim je Dina ušla unutra lik se krenuo derat da “kuhinja ne radi”, međutim kako sam ja još bio na vratima čuo sam samo “ne radi” i zbunio se jer vidim ljude unutra. Pitam onako naivno “jel može samo za kavu?”, no to je očito bilo previše pitanja za ljubaznog domaćina, pa je uslijedilo glasno i nervozno “DA DA DA DA” četiri puta uz teške uzdisaje i okretanje očima i pogledom “oh opet dosadni turisti”.

Ajde, kao da to nije bilo dovoljno za taj dan, na večeri u jednom od restorana s preporukom u zoni Port Olimpic nastavljamo dalje. Prvo je sve izgledalo OK, kao “dobrodošli dragi gosti”, međutim kad smo naručili “paellu” nastaje vrlo neobična situacija. Konobar koji je preuzeo narudžbu odlazi, ništa se ne događa 10ak minuta, a onda dolazi glavni šef i kao “izvolite”. Reko – “Već smo naručili, hvala”, ali tu se pojavljuje odjednom i onaj isti konobar, nešto njih dvojica razmjenjuju 2-3 riječi i okreće se prema meni vidno nezadovoljan i pita “Samo paella?” – reko “Da, samo paella”. Puše, vrti očima i kao “A starteri? Ništa starteri?” – “Ne, samo paella.”.

Nakon deset minuta stiže nekakav gnjecavi tostirani kruh utopljen u pastu od svježeg paradajza i maslinovog ulja i nešto maslina. Kako smo tek stigli nismo još znali, ali smo kasnije naučili da je to tu neka lokalna stvar koja se jede manje više svugdje i obično je jedna od tapa koje možete, a i ne morate naručit. Uglavnom, majstor je odlučio da imamo predjelo i da nemamo mi tu šta “ne htjet”.

Zatim stiže ogromna paella, i majstor je krene dijeliti na dva tanjura prije nego je počistio prethodne tanjure od predjela, pa kad je vidio da je stol zauzet, a njemu ruke jelte prezauzete, drži pun tanjur paelle, bez da išta kaže nervoznim pokretom ruke pokazuje Dini u stilu “Makni taj tanjur, vidiš da nemam kamo spustiti ovaj.”

02-Desert-Barcelona

I da to ne bude sve za taj dan, kad sam tražio račun da konačno odem na spavanje, konobar mi je ‘ladno na španjolskom ili katalonskom dao do znanja da ne možemo još ići, jer eto mora donijeti nešto na račun kuće i neka se opustimo. Nakon toga smo petnaestak minuta čekali da donese nekakav slatki liker i neki sirup od jabuke i malo španjolskog slatkog kruha. (Poznatog ko pandešpanj kod nas.) Prođe tako još pola sata dok je račun stigao, a onda, nakon što je uzeo novce sa kartice na tečno španjolskom ili katalonskom izbifla nešto u stilu kako servis nije bio uključen u cijenu i stoji metar od mene i čeka napojnicu. Tako što ja u životu nisam doživio, ali eto, čovjek uči dok je živ.

Naravno, kasnije pogledam na račun, kruh je uračunat u cijenu kao predjelo.

Drugi dan

Ajde, idući dan je bio manje više bez nekih ekscesa, osim što me na dočeku nove godine iznervirao jedan mali Zagrepčanec koji se našao gurat i vucarat svoju barbiku, jer se tu “vidi najbolje”. Na ulici milion pijanih ljudi iz svih krajeva svijeta i jedini koji se gura je seljak kojeg razumijem. Kad te ide, onda te baš ide. 🙂

Ni sama proslava nove godine nije bila neko urnebesno zadovoljstvo. Taj neki “program” počeo je pola sata prije nove godine i tema je bila “Zvuk i boja” pa su pustili masu vodene pare s fontane, obasjali nebo raznim svjetlima i neka ekipa je udarala u neke limene kante, i to je to. Odbrojavanje na katalonskom i 10 minutni vatromet. U 00:15 s ostatkom mase krenuli smo prema gradu. Problem je što takvu količinu ljudi nije mogla progutati ni podzemna ni bilo koji oblik prijevoza pa smo još 2km hodali dok se nije malo rasteretila gužva, a onda smo uskočili u prekrcani metro i pravac na spavanjac.

03-New-Years-Eve-Barcelona-2016

Treći dan

Treći dan, opet izgleda nismo naručili dovoljno za večeru pa nas je konobar ignorirao dobrih 15 minuta, a bio sam gladan kao pas i htio naručiti još. Kad sam konačno uspio, vidio sam da je moja hrana spremna na pultu kuhinje, međutim gledao sam je još kojih 15 minuta jer eto, nitko se nije sjetio da to treba meni donijeti.

Četvrti dan

Četvrti je dan izgledao otprilike kao onaj prvi. Prvo veliko razočaranje na Camp Nou, svetom tlu navijača Barçe (kao što sam ja). Sva sreća stigli smo među prvima pa smo pregledali stadion bez gužve i čekanja u redovima, ali razočaranje stiže na kraju. Putem kroz stadion tri put vas slikaju “profesionalni fotografi” ispred zelenog ekrana i slika se montira u neke od mogućih situacija. Sve bi to bilo OK, da su slike išta blizu profesionalnih ili da su slike uključene u cijenu karte. No, nije to tako, gospoda “profesionalci” traže 20 Eura po fotki, a fotke su u najmanju ruku užasne. Bolji fotoshop je viđen ovih dana u HR sa aktualnom fotošop aferom. (Grubnić, jelte.) Na kraju smo uzeli samo jednu užasnu sliku, ali to je bio jedini način da se slikamo s replikom trofeja lige prvaka. Stvarno smo ga dizali u zrak, ta nije montirana.

06-Stadium-Photos-Barcelona-We

Ako ste mislili da je to sve, nije. Na izlasku se prolazi kroz fenomenalan “Barça mega store”, na tri kata i tu sam tražio gornji dio trenirke kojem na leđima piše “Barça”. Jedan od rijetko ljubaznih muških me tu uzeo pod svoje, objasnio mi da imaju nevjerojatnu gužvu i da ću morati sačekati oko pola sata jer moraju dofurat iz skladišta. Reko OK, tu smo taman malo sjeli odmorili, nije problem. Nakon po sata stiže drugi lik, ovaj ljubazni mu pokazuje na nas, on mi daje trenirku u ruke i dok sam se ja snašao da na leđima ne piše “Barça” ovaj je već nestao. Opet čekam 5-10 minuta, idem pitati sad nekog drugog lika, a on mi iz onako prezaposlenim i od posla pretrganim tonom odgovara – “Ma oke ti je to, ta je 5 eura jeftinija”. Živac na 300, reko nije do 5 Eura, nego sam tražio zbog natpisa na leđima, a majstor mi pokaže na stepenice i kaže “dolje će ti to napisat za 5 eura, odi dole”, okrene se i ode. Ukupno 45 minuta čekanja u službenim prostorijama omiljenog kluba da bi iz istog izašao razočaran.

I ako to nije bilo dovoljno za taj dan, sjedamo na ručak u odličan restoran blizu stadiona gdje smo ponovo iskusili koliko neljubazni, ali i koliko ljubazni konobar u Barceloni mogu biti. Kako smo oboje bili baš gladni, kad smo naručili i treću etapu “tapa” odjednom su se iz ignorantskih i nevoljkih pretvorili u super ljubazne i služila su nas tri istovremeno. Izgleda je to recept za uspjeh u Barceloni, najaviti odmah da si spreman potrošiti novce, inače usluge nema.

Kasnije tog dana, na žičari s Montjuïca prema Barceloneti neki fotograf – Nijemac, kojih 50-ak godina ulazi u “zmiji” i ubacuje se ispred mene tako što me gurnuo, ali kao “ima fotić na nosu, pa kao on je fotograf, profi”. To što sam ja tu prije njega, nema veze. Kasnije krenemo ulazit u žičaru, eto njega opet gura se između Dine i mene da uđe prije mene, valjda jer je vidio da i ja imam fotić, pa da mu ne zauzmem poziciju za fotkanje. Bome sam nastavio ravno i odnio ga sa svojih sto kg, oslonio se malo na vrata žičare i odbio van. Ne znam, ako ne vidiš slona jednom i nije te nagazio, ne znači da možeš i drugi put. 😀 Prasac.

Dan peti – Hajmo kući, dosta mi je

I onda zadnji dan, još nekoliko situacija. 🙂 Prvo odemo do Parc Guella, koji je super, ali… Došli smo relativno rano ujutro, no dobili smo karte za ulaz koje nam dozvoljavaju tek ući za 3 sata. Ulaznice su takve da imate prozor od pola sata kad vrijede i tada možete unutra, a jednom kad ste tamo možete ostati koliko hoćete. Naravno, ako je ispred vas šest ili sedam grupa ljudi to znači da je prekrcan, da su nepristojni Rusi i Talijani svuda oko vas, da ne možete ništa ni vidjeti ni slikati.

Odlazimo nakon gotovo pet sati u grad na ručak, i kao idem negdje ne ribu. Nalazimo neki mali bezvezni restoran gdje nas na ulazu ljubazno mami konobar, kao ima svježu ribu, ovo ono. Međutim, vidim na cjeniku da je malo previše i nešto se nećkam, i Dina kaže “malo je skupo”, na što se gospodin iz ljubaznog pretvara u “pametnjakovića”, pa prosipa mudrosti tipa “Ako hoćete plesati, morate platiti muziku”. Sve bi to bilo OK, da “muzika” nije 20-30% skuplja nego u Dublinu koji je i onako među najskupljim gradovima u Europi. Nekako sumnjam da je “muzika” toliko dobra, pa eto nadam se da pametnjaković uživa u istoj.

Nakon ručka gibamo po torbe i pravac aerodrom. Meni je već bilo dosta tih sitnih gluposti da mi se više nije ni dalo razmišljati jel imamo još šta vidjeti ili ne. I onda opet, dolazimo na El Prat, a tamo potpuni kaos. Na ulasku s željeznice na terminal za odlaske odmah je zmija za sigurnosnu kontrolu. Valjda jedini aerodrom u Europi gdje su u zmiji i oni koji putuju, i oni koji se opraštaju i plaču, i neka dječurlija koja tu trči i ruši ljudima torbe. Nema nikoga za pitati jesmo na pravom ulasku ili trebamo ići u onu drugu zgradu na koju smo došli. Blagi užas.

Al’ ajde, prođemo sve, pregrizemo nešto i tu, pa stanemo u red za ukrcaj, ono kasni dobrih 2 sata. Ulazimo konačno u avion, sjedamo, kad ono ista priča kao pri polijetanju – pilot nema dozvolu za pokret, ali sad moramo sjediti u avionu dva sata. Kasnimo na kraju nešto više od tri sata u Dublin, a ono i tu nikad veća gužva, valjda se cijeli grad vratio s novogodišnjih praznika. Čekali smo u redu za taksi 90 minuta i na kraju umjesto uvečer, kući smo stigli u 3 ujutro.

Sve u svemu, veselio sam se jako Barceloni i zanimalo me hoću li prepoznati stvari koje sam vidio prije 19 godina, ali od svih ovih sitnih peripetija bit će to jedan od onih izleta koje je bolje zaboravit što prije.

Je, i dalje je Barcelona prekrasan grad, divnih uskih uličica u starom gradu, nesvakidašnje arhitekture, odlične hrane, ali ljudi… ljudi bi se trebali malo prilagoditi.

Može biti da me Dublin razmazio, jer eto u ove dvije i po godine nisam imao niti jedno loše iskustvo. Uh, pardon – Jesam. Jednom sam se gadno iznervirao zbog jedog računa. Bilo je to u španjolskom tapas restoranu. 🙂

Napisat ću uskoro i nešto o prefinoj hrani i divnim stvarima koje smo vidjeli, ali morao sam ovo izbaciti iz sebe.

Jeste li bili u Barceloni, imali slična ili gora iskustva? Koja je destinacija vas najviše razočarala?

05-Barcelona-Map

P.S. Uzeo sam dvije besplatne karte i kupio dvije karte Barcelone i niti jedna nema sve potrebne informacije na jednom mjestu, kao što je to uobičajeno u svim drugim gradovima. 🙁

Do idućeg posta…

Puse

Balky

By adminko

Pretplatite se na newsletter

Ne propustite najnovije dogodovštine iz Irske, putopise, priče i tko zna što još! Čitajte dodatne sadržaje dostupne samo pretplatnicima! :)