Jedna od najpoznatijih turističkih ruta u Irskoj je “Ring of Kerry”, odnosno “Krug oko Kerija” i smatra se najboljim dijelom Irske. Barem su nam tako rekli ljudi koje smo upoznali do sad.
Naš originalni plan bio je da pratimo zacrtanu rutu oko Kerija, ali nas je naša domaćica Julí malo bolje uputila u stvari. Naime, većina stvari koje bi trebalo vidjeti odnosno vrijedni povijesni ostaci nalaze se i vidjeli smo ih na poluotoku Dinglu i nema ničeg puno drugačijeg ili puno atraktivnijeg na putu od Killorglina pa sve do Reenarda i otoka Valentia. Tako, ako nas interesiraju irski pejzaži trebamo skrenuti sa standardne rute lijevo prema jezeru Caragh i pratiti prolaz Ballaghasheen koji presjeca poluotok Iveragh od mjesta Glencar do Watervilla.
Poslušati savjet lokalca gotovo je uvijek dobra stvar jer nam nikad ne bi palo na pamet da idemo preko ovog prolaza s obzirom da na Google kartama ne izgleda kao redovna cesta. Samo par minuta nakon skretanja pred nama se pojavilo prekrasno jezero Caragh i morali smo stati nasred ceste kako bi to malo poslikali, kao ovu dolje panoramu. 🙂
Negdje usput prelazivši preko minijaturnog mostića spazili smo s lijeve strane čudan, očito privatni vrt usred ničega. Neko si je tu posadio par grmova bambusa i još nekog egzotičnog bilja kojem tu nije mjesto, a kako bi odvojio svoje privatno imanje od znatiželjnih turista. Preko ograde vidio sam kako se mali potok širi i tvori dva omanja slapa preko kojih je majstor izgradio mali most na kojem može za vrućih ljetnih dana roštiljati i uživati u zelenilu. 🙂
Kako nije imalo smisla provaljivati na privatno imanje nakon kratke stanke nastavili smo dalje, ali samo na kratko jer smo za par minuta naletjeli na ovaj divan kameni most.
Za ovako lijepog dana čovjek poželi da je jedna od kućica uz potok njegova i da može tu zaleći i slušati kako potok žubori. Tko zna, možda jednog dana i budemo mogli, nikad se ne zna. 🙂
Ako bolje pogledate panoramu na kojoj je most, s desne strane slike iza našeg plavog auta vide se dvije table i oveće stablo. Na stablu stoji znak “Oprez, kamioni izlaze ovdje”. Ja moram priznati da sam gledao neko vrijeme i pokušao shvatiti odakle bi kamion to trebao izaći i kako. :))
No, nastavismo mi put preko Balaghasheena uživajući u prekrasnim prizorima.
Priroda još bila u jesenjim bojama jer se čini da vegetacija na brdima malo kasni, ali pretpostavljam da će za samo par tjedana ovo sve biti krasno. Na vrhu prolaza Ballagasheen pruža se pogled unazad prema Glencaru preko doline i slatkih brdašaca.
Put kroz planinu doveo nas je do Watervilla, malog mjesta na zapadnoj obali Irske u kojem je godišnje odmore provodio slavni Charlie Chaplin. Bio je redovan gost preko deset godina svako ljeto u Watervilleu od 1959. i zbog toga mu je Waterville podigao spomenik, a svako se ljeto, krajem osmog mjeseca, održava festival komedije Charlie Chaplin.
Tik do spomenika narod Watervilla ukopao je milenijsku kapsulu u koju su zapakirali neke stvari za koje misle da su vrijedne i iskopati će ih javno 2020. Iako smo oboje rekli “samo dvadeset godina”, pretpostavljam da je to ipak dovoljno da bude interesantno vidjeti što je sve spremljeno unutra. 🙂
Kako je bio Uskrs mi smo se organizirali da imamo naš tradicionalni uskršnji doručak ili rani ručak kao kod kuće. Što će reći, ponijeli smo jaja, luk i šunkicu. Kako lokalni irski običaji nalažu čokoladna jaja, ponijeli smo i njih, samo nismo računali na tako sunčani dan pa smo na kraju imali čokoladni namaz i ljepljive prste. 🙂
Misao kako smo sami na plaži trajala je punih pet minuta, a onda se pojavila grupa glasnih talijana koji su točno ispred nas došli proslaviti Uskrs. Uz glasno deranje “Buona Pasqua” i zaustavljali su slučajne prolaznike tražeći da ih netko slika istovremeno lupetajuči neke fore misleći da ih nitko ne razumije. Nisu bili nekulturni samo glasni, ali onda su poželjeli na engleskom zahvaliti ljudima koji su ih slikali pa su se počeli derat “Epi EsteRRRR”. Talijani… 🙂
Prošetali smo Watervilleom i saznali da je možda ponajbolji ikad GAA sportaš Mick O’Dywer iz ovih krajeva, a i da je jedan od prvih prekooceanskih telegraf kablova završavao, odnosno počinjao, baš ovdje u Watervilleu. Cijelo to vrijeme nešto se čudno odvijalo jer je mjesto bilo puno Garde (irske policije) velikih kamiona i nekih ograda.
Pošto smo i onako išli svojim putem nismo ni probali pitati što se događa nego smo krenuli u pravcu otoka Valentia koji je od Watervilla udaljen trideset kilometara. Na dvadeset i šestom došli smo do barikade. Imali smo dvije opcije, ili se maknuti s ceste i čekati koji sat da biciklistička utrka prođe ili se vratiti nazad prema Watervillu.
Kako i onako nismo imali previše vremena okrenuli smo se odmah nazad i odlučili da će Valentia pričekati do iduće zgode. Na putu nazad stali smo kod Ballinskelligs dvorca i plaže. Idući dan nam je Julí objašnjavala što smo vidjeli i što još treba vidjeti i koristila je nekoliko puta tu riječ “Skellig” odnosno “Škellig” ali pojma nismo imali što je to.
Srećom, naš prijatelj Google zna sve, pa tako i to da Skellig dolazi iz “Galskog” jezika i znači “stijena u moru”. Zato se i ovaj dvorac zove Ballinskellig jer je na stijeni koja je dostupna samo za vrijeme oseke, a inače je stijena u moru.
Na putu prema Sneemu stali smo na izlasku iz Watervilla kako bi iz dvorišta lokalne crkve bacili pogled na ovo slatko mjesto. Nije loše, ha?
Samo osam kilometara dalje opet smo morali stati. Ovaj put na Beenarourke zavoju koji je organiziran kao veliki parking i foto točka. S te se pozicije naime pruža pogled s jedne strane prema Atlantiku i otočju Durssey, a s druge strane prema unutrašnjost i prema Watervilleu. No, ova je točka i prva crta obrane od moćnih vjetrova s Atlantika.
Uvećate li iduću panoramu, ovaj mali zidić pred autima je obično pun turista koji se slikaju na njemu. Vjetar je tog dana bio toliko jak da sam se dva puta pokušao popeti na zidić kako bi slikao s njega i oba me puta vjetar jednostavno bacio nazad. 🙂
Tih par minuta na Beenarourkeu nas je propuhalo i smrznulo tako da smo morali stati nekamo na grijanje. Naravno samo par minuta niz cestu nalazi se mjesto za savršenu pintu. Ovaj hotel i pub su mjesto gdje se možete grijati suncem iza stakla i uživati slušajući vjetar kako šapuće kroz otvore u prozorima.
Nakon odmora i pinte stigli smo do Sneema, malog mjesta na kojem se put račva uz obalu prema Kenmari ili prečicom preko brda prema Killareiju.
Stali smo u Sneemu da zgrabim kavu i spazih i tu da se, naravno, i tu lokalno iskorištava Charlie Chaplin kao poticaj turizmu.
Svidio mi se Sneem na prvu, nekako je pun pozitivne energije i skroz simpatično mjesto mada ne znam zašto. Na putu do auta uočio sam još jednu posvetu slavnom gostu. Naime Sneem se iznimno svidio i Charelsu De Gaulleu koji je bio tu nekoliko puta.
Kako su i Goran i Julí predložili da idemo planinskim putem poslušali smo ih i krenuli tim putem. Stali smo nekoliko puta oko Ballincolla jer su pogledi pred nama oduzimali dah.
Nažalost, dva dana nakon našeg gostovanja čuli smo na TV-u da je buknuo veliki požar i nakon toga su vatrogasci gasili par dana kako bi spasili što se spasit da. Nadao sam se vidjeti sve to u zelenim bojama za koji tjedan, ali izgleda da ću morati pričekati najmanje godinu dana. 🙁
Napokon, nakon mnogo kilometara za nama, stigli smo i do Nacionalnog parka Killarney. Prvo smo se zaustavili na popularnom slapu Torc (Tork), koji je lijep, ali meni je puno ljepša bila šuma do slapa. Naime kako je vlaga gotovo konstantna tako su sva drveća i svo kamenje obrasli mahovinom. Samo je falio mali leprechaun (leprikon) da iskoči od nekud i popuni priču.
Nakon slapa zaustavili smo se pred simpatičnom kućom Muckross.
A onda prošetali uz jezero Leane.
Stali smo na jezeru Leane uz poznati dvorac Ross koji je uz zalazak sunca izgledao fenomenalno.
Dobro, ni pogled prema jezeru nije bio loš.
Kako je vrijeme proletilo brzo požurili smo u centar Killarnija jer ne bi imalo smisla ne vidjeti ga. Killarney je simpatično turističko mjesto prepuno kućica koje imaju fasade živih boja, poput ove.
Tu smo već oboje bili tolko gladni da je bilo vrijeme za večeru. Provjeravali smo lokalne restorane u nadi da će nas nešto privući više od onog “Out of the blue” u Dinglu, ali to se nije dogodilo.
Krenuli smo zato put auta, pa prema Dinglu, a na putu do parkinga prošli smo pokraj ovog lokalnog heroja koji je ujedno bio i zadnja smislena fotka taj dan. 🙂
Dok smo stigli do Dingla pao je mrak i bilo je debelo prekasno za večeru u “OOTB”-u.
Vidjeli smo baš puno toga taj dan, više nego smo planirali, ali u isto vrijeme promašili smo otok Valentia, Kenmare i spomenuti OOTB. Eto, sad imamo razlog zašto moramo opet posjetiti Kerry! (U biti, hrana u OOTBu je mirisala tako dobro da idemo u Kerry samo zato da bi večerali tamo! 🙂 )
E pa, ako vas ovaj i prethodni post nisu nagovorili da posjetite Irsku, nemojte se brinuti, bit će ovdje još Irske uskoro! :))
Za kraj, eto mape rute s ovog izleta, potrajao je cijeli dan i prevalili smo preko 300 km.
Do idućeg pisanja…
Puse
Balky