Tko me poslo u prekrasni i opušteni Oslo?

Svi su nas pitali – Zašto Oslo?
Istini na volju – avionske karte su bile jeftine. 🙂

Jutro nakon povratka s Tenerifa, pod teškim utjecajem putnog crva (još uvijek nemam bolji termin za travel bug) Dina se raspištoljila idejama za iduće putovanje. Iako je krenulo kao rođendansko iznenađenje zbog nekih tehnikalija (moj account na AirBnB-u) morala mi je reći kamo idemo i nakon samo par sati karte za Oslo bile su u našim inboxima. Pokušao sam ja igrati po pravilima i praviti se da nemam pojma kamo idemo, ali nije prošlo. 🙂

Kako smo rezervirali samo kratki vikend izletić, pogledao sam par videa o Oslu i na jednom od YouTube kanala posvećenim putovanjima čuo sam kako Norvežani nisu pretjerano ljubazni ni prijateljski nastrojeni. Lik ih je opisao kao hladne i nekomunikativne sa strancima iako svi jako dobro znaju Engleski.

Ne volim stereotipe pretjerano, no kad smo došli na aerodrom ostaviti torbe, bilo je to jedno od najneugodnijih početaka putovanja ikada. Prvo je online check in zakazao i nije isprintao posebnu kartu za Liama, onda to isto nisu napravili na aerodromu prilikom chekiranja torbi, da bi nas na kraju osiguranje vratilo jer nam fali jedna karta. Kad sam se vratio na check in još me dodatno Norvežanin naljutio da je malo falilo da Balkan izviri iz mene. No, znajući da psovanje na aerodromu može odvesti samo u probleme i komplikacije, suzdržao sam se nekako, al da sam bio ljut… bio sam. Kasnije, kad smo sve konačno riješili dotični se ispričavao više puta, ali šteta je već napravljena. Norvežani su grozni!

E sad, ako stanete ovdje s čitanjem poruka koju želim prenijeti će biti kriva, pa stoga – nastavljajte dalje! 🙂

Čim smo se ukrcali na avion stvari su krenule u pravom smjeru. Stjuardese su bile super i zabavljale se s Liamom, a novi novcati avion s besplatnim pristupom internetu za vrijeme leta odvukao nam je pažnju od nervoze i lijepo smo se dopisivali preko WhatsAppa s familijom. Tako da smo brzo zaboravili onaj lošiji početak. 🙂

Na aerodromu u Oslu kupili smo karte za brzi vlak koji nas je za 28 minuta prebacio u 40ak kilometara jugozapadno udaljen centar grada. Prije ulaska u vlak prišla nam je kondukterka i ljubazno objasnila da je u prvom vagonu predviđeno mjesto za kolica i roditelje i da imamo dvije minute da stignemo tamo, ako želimo u ovaj vlak. (Inače idu svakih 5-10 minuta, nije neka drama.)

U grad smo stigli u kišno popodne, a iako nam je hotel bio u samom srcu Osla, ulice su bile prazne. Bili smo u dva restorana – oba su bila prazna. Bili smo prvi gosti koji su došli večerati i za našeg boravka tamo svega su četiri stola bila zauzeta, što se sve skupa činilo čudno. Kad dolazite iz Dublina u kojem je gotovo nemoguće napraviti rezervaciju i svi pubovi i restorani su konstantno puni, boraviti u praznom restoranu je zbilja neobično. No, hrana i usluga su bili vrhunski tako da se ne žalimo. 🙂 Nakon večere vratili smo se u hotel jer je mali šef tražio odmor. 😉

Idućeg je jutra još bilo oblačno pa smo se odlučili polako prošetati do Frognerparkena, parka u Oslu u kojem se nalazi park, poznatiji kao Vigelandov Park Skulptura (ovo ja doslovno prevodim na hrvatski, valjda bi ga tako zvali). To je najveći svjetski park skulptura koje je izradio jedan autor (Gustav Vigeland). Radi se o jednom vrlo čudnom mjestu jer je većina skulptura prikaz golih ljudskih tijela u raznim situacijama. Goli ljudi, gola djeca, gole babe… od metala i kamena. Čudno. 🙂

U svakom slučaju, ako ste na putu za Oslo zaustavite se ovdje jer je to jedna od najposjećenijih atrakcija u Norveškoj.

Kad smo pregledali sve skulpture zaputili smo se prema centru. Putem smo se malo pogubili i dok smo dešifrirali kartu jedan se lokalac zaustavio, pitao nas je l’ trebamo pomoć i vrlo ljubazno objasnio kamo da idem. Malo smo popričali, ono osnovno – Odakle ste? – Što vas je dovelo u Oslo? – Kako vam se sviđa za sad? Na kraju nam je poželio ugodan ostanak u njegovom gradu – dakle – vrlo ljubazni i prijateljski nastrojeni ljudi.

Šetajući do centra iznenadio nas je broj električnih automobila. U početku smo se okretali i ono kao – O vidi, Tesla. – O, još jedna Tesla, Oh —- što je to, kaki je to model? BMW? Toyota? Izgleda da je ono što možete pročitati na internetu kako će zabraniti automobile na fosilna goriva do 2025 prilično ozbiljno s obzirom na to da je većina taksija već električna i to su uglavnom Tesle.

Kad smo se dovukli do centra odlučili smo da je vrijeme za ručak. Odluka da jedemo na terasi i uživamo u pogledu na grad bila je dobra, ali možda ne i najbolja za ručak. Par minuta prije nego smo dobili hranu prošla je tu nekakva kraljevska konjica i jedan od konja se dobrano olakšao. Ovi koji su jahali za njim su se potrudili da se to osjeti tih par metara do nas. Odignorirali smo koliko je išlo, fino smo pojeli pa se zaputili u hotel na popodnevni odmor. Dobro, ne naš odmor – Liamov. 🙂 Da, putovanje s bebama zahtjeva malo planiranja i malo šetanja napred nazad, ali nije neka velika drama. 🙂

Popodne se sunce konačno osmjehnulo i temperature su skočile preko 24 stupnja. Prošetali smo od hotela, kroz centar grada prema modernoj promenadi. Popili smo usput kavu gledajući kraljevsku gardu kako stupa centrom i prema kraljevskoj palači.

Kad smo bili oko gradskog vijeća uspješno su nas zbunila zvona koja su svirala vrlo poznatu melodiju. Kasnije (kad smo se već vratili u Dublin) sam googlao i našao listu pjesama koje izvode u toku dana zvonima gradskog vijeća. Izgleda da smo prepoznali “While My Guitar Gently Weeps” (Georgea Harrisona), a da je ona što nam je bila poznata bila “I Wanna be Sedated” (od The Ramonesa). Kakvo sjajno mjesto. 🙂

Odšetali smo tako do kraja promenade i usput naletjeli na još čudnih skulptura u tom dijelu grada.

Prvo ove neke čudne “kugle” uz more.

A onda ove obojene žene. 🙂

Iskoristio sam priliku da počnem Liama učiti pravim stvarima. Fotografiji, naravno. 🙂

Internet je negdje spomenuo da moramo pojesti hot dog u Oslo, pa smo i to obavili, a pošto je već bilo kasno za poštenu večeru, kupili smo nešto hrane u supermarketu i odveli Liama na spavanje.

Na limenci lokalnog “craft” piva (mali proizvođači, je l’) prvi put vidio otvaranje koje otvara gotovo cijelu gornju stranu limenke i možete iz nje piti kao iz čaše. Zašto ovo nikad i nigdje do sad nisam vidio? Sjajno rješenje koje bi trebalo biti standard na svim limenkama! 🙂

Iduće jutro smo prošetali do kraljevske palače, popili smo kavu u nekoj finoj kafanici koju je Dina otkrila sasvim slučajno i krenuli prema muzeju koji se vjerojatno kod nas prevodi kao “narodni” – Oslo Folk Museum, a nalazi se na poluotoku Bygdøy. Do tamo možete trajektom, koji vozi nekih desetak minuta ili autobusom koji vozi nešto preko pola sata. Naravno da smo se odlučili za trajekt. 🙂

Ako ništa drugo, da vidimo kako Liam osjeća kretanje mora. Čini se da je s kretanjima na moru sasvim OK. 🙂

Folks museum je mjesto koje se mora vidjeti u Oslu. Majstori su kreirali nešto nalik na one “mini svjetove” koji postoje u raznim zemljama, ali su ga malo pomakli u vremenu. Tu se nalaze najznačajniji tipovi zgrada u norveškoj povijesti i s različitih lokacija, s obzirom na to da im je zemlja prilično velika.

Neki dijelovi su organizirani kao malo selo od prije 400 godina…

… neki dijelovi su malo moderniji.

Možete vidjeti kako su trgovine izgledale pred recimo 60 godina…

… ili kako su izgledale kuće na farmama prije 200 godina.

Muzejski prostor je veliki i tu možete provesti između dva sata ili cijeli dan, ovisi koliko imate volje ulaziti u svaku od kuća. Neke od njih su toliko male, da me zanima koliki su bili Norvežani prije 200 godina. Ja sam morao biti sagnut cijelo vrijeme kroz kuću, a ja nisam baš najviša osoba na svijetu. 🙂

Nakon nekoliko sati ovdje, krenuli smo prema centru istim onim trajektom kojim smo došli ovdje. Naime, prije nego je brod uopće zavezan mornari su prepoznali Liama i krenuli dovikivati s broda — “Arrrrr, Connnnooorrrr McGreeegooorrrrrr” 😀

A ono, službeno smo došli iz Irske, prema tome … 😀

Uputili smo se nazad ka promenadi, tamo jeli dagnje i janjetinu, lokalno pivo i neki čudan desert. Tolko nam se svidjelo Oslo u tom trenutku da smo pitali konobara – ako je ovako krasno sad u Maju, kako li je tek ljeto u Norveškoj? – Rekao nam je – “Paaa… bolje od ovog ne ide, a i da vam iskreno kažem, prestalo je padati prije 2 dana. Padalo je k’o ludo 40 dana non stop, tako da baš imate sreće s vremenom.”

Zaključili smo da je to zato što – gdje god da idemo, mi ponesemo vrijeme sa sobom – Al, onda smo mu rekli da smo došli iz Irske. 😀

Nakon ručka prošetali smo okolo naokolo promenade pa prema modernom centru grada na obali, ali kako je Liam zaspao, a mi smo putem nabasali na neke vrlo glasne Šveđane koji su u nekim starim autima raspalili po muzici, nismo išli do kraja već smo se vratili pred gradsko vijeće. Tamo smo se malo sunčali pošto je opet bilo preko 24, a kad se Liam probudio vježbali smo hodanje uz fontanu. 🙂

Nakon šetnje, vratili smo se do hotela i to je uglavnom bilo to.

Ranom zorom trebalo se vratiti za Dublin.

Centar Osla je relativno mali i gotovo sve se može prošetati za jedan dan. Znam ja da smo vjerojatno propustili neka super cool mjesta, ali mora se platiti cijenu kad se uživa na putovanjima s malim ljudima. 🙂

Bez obzira na sve, nismo propustili ovu zabavnu instalaciju na javno WC-u koja valjda želi reći da smo tu svi jednaki. 🙂

Srećom, nije daleko od Dublina, karte su jeftine kroz cijelu godinu, a Norvežani su fini i ugodni ljudi, tako da – tko zna. Možda skoknemo opet do Osla. 🙂

Do idućeg pisanja,

Hvala Oslu ili što bi se u Oslu reklo – Tuzen Tak! (Tusen Takk – Tisuću hvala.)

Puse,

Balky