Kao i obično, euforija je krenula koji dan prije našeg putovanja. Letjeli smo u četvrtak, a ja sam se već u ponedjeljak probudio u 5 ujutro. 😀 Dobar je to znak, znak da sam spreman za put.
Našli smo relativno dobru vezu preko Frakfurta s Lufthansom i ANA Lineom (japanski operater).
Istina, morali smo malo koristiti diplomatske sposobnosti u Dublinu i Frankfurtu jer su nam karte bile na dva dijametralno suprotna kraja aviona, ali srećom sve se riješilo mirno. 🙂
Očekivani kulturni šok počinje upravo tu, u Njemačkoj. Svo osoblje pri dolasku na “izlaz” klanja se poslu, putnicima. Zatim se klanjaju avionu, pa u avionu prije polijetanja, pa u avionu prije početka servisa, prije slijetanja, nakon slijetanja i kad napuštate avion.
Zanimljivo je bilo i pogledati putnike pošto su se neki od njih poznavali. Klanjaju se kad se prepoznaju, ali se klanjaju i kad se udaljavaju kojih 2-3 mjesta jer eto, ovi jedni idu sjest na drugi kraj čekaonice. 🙂 A nismo ni krenuli… 🙂
Čim smo poletjeli krenuo sam listati avionski magazin i primijetio sam da je japanska flota najjača na planeti. 🙂 Majstori dakle imaju Millennium Falcon. Eh da sam znao, rezervirao bih kartu, ali … možda idući put. 🙂
Let je bio ugodan i bez puno turbulencija pa je čak i to što je oko nas bilo tri do četiri male bebe sve bilo OK. Niti jedna beba nije plakala ni urlikala. Kasnije smo bili iznenađeni kroz cijelo putovanje što smo u 15 dana vidjeli samo jedno dijete koje je bilo glasnije i plakalo, ali generalno su bili mirni. 🙂
Na ANAinim letovima dostupna su dva menija, zapadnjački i japanski. Za večeru smo oboje uzeli japanski riblji curry koji je bio baš fin. Naravno da sam morao započeti i degustaciju Japanskih piva tu negdje u zraku. 🙂
Kako iz nekog razloga oboje nismo mogli zaspati trebalo je nekako potrošiti 11 sati. Dina je gledala Chapija, ja sam čitao knjigu, onda sam se i ja odlučio za film. Kako je izbor bio kao i hrana zapadnjački ili japanski, odlučio sam se za japansku komediju o staroj bakici koja se vraća u svoje najbolje godine (oko 30) i proživljava sve ono što je propustila u mladosti. Interesantan je film, ali je sve osim komedije. Teška životna drama isprepletena tu i tamo s malo smijeha, na kraju sam je morao prestati gledati 15 minuta prije kraja. Uglavnom, radi se o priči koja pokazuje tradicionalne japanske vrijednosti, obiteljsku vezu između djece i roditelja i kako se i Japan danas ubrzano mijenja i postaje “zapadnjački”. Bilo mi je malo preemotivno, pa sam mislio pogledati kraj na povratku, ali ukinuli mi film. 🙂 Uglavnom, preporučio bih ga svakom. (Jedino moram naći kako se zove).
Dini se nije svidio opis japanskog doručka pa je mudro uzela zapadnjački, no ja sam se odvažio na “porridge” od riže.
Ono što sam očekivao bio je možda slatki puding od riže međutim dobio sam slani puding od riže s jajima, dagnjama i graškom. Malo mi to nije bio okus za doručak, a i uz to nitko nije spominjao da će imati riblji okus i miris. 🙂
I onda konačno stižemo u taj veliki i drugačiji svijet.
Aerodrom Haneda, Tokyo, Japan.
Ljubazno i organizirano osoblje, policija i carina riješili su sve glatko i za kojih 30 minuta i službeno smo bili u Japanu. Trebalo nam je oko deset minuta da shvatimo da koliko je ova zemlja drugačija. Ljudi su užasno pristojni, a kad zamolite za pomoć rado će vam pomoći rukama i nogama jer najčešće engleski baš i ne znaju. Tako su nam tu uspjeli objasniti da na otvaranje JR ureda moramo sačekati još nešto preko sat vremena jer se otvara u točno 7:45. Nije dugo držala ona riblja riža iz aviona pa smo se odlučili na kavu i doručak.
Kako je na aerodromu bili oko 28 stupnjeva u 6:30 ujutro, odlučili smo se za kavu, ledeni čaj i nekakve trokutiće od riže jedan s lososom, a drugi sa šljivom. Ti se trokutići zovu Onigiri, ali to smo naučili kasnije. I opet smo iznenađeni. Naime, očekivali smo da je ona kuglica s lososom slana, ali da je ona s šljivom slatka, međutim nije. Slana je i to jako slana. Kao da posolite marmeladu od šljive. Iako, iskreno ću vam reći, na neki čudan način je baš dobra. Zbunio nas je i ledeni čaj, jer je imao okus upravo po tome što je – po čaju. Naime u ledenom čaju uglavnom nema dodanog šećera pa ako očekujete naš europski ili američki ledeni čaj slijedi iznenađenje. 🙂 Kako mi i onako ne volimo šećer u sokovima, nama je bio super. 🙂
Temperatura je narasla i dok sam ja bio u redu za JR propusnice, Dina se stigla presvući. Ipak irsko slojevito oblačenje nije prilagođeno za ljeto u Tokiju. 🙂
Ja sam uporno odbijao presvlačenje dok ne dođemo do apartmana. Kao da se malo aklimatiziram jer će i onako biti preko 33 stupnja iduća dva tjedna dok smo tu. 🙂
Pokupili smo propusnice i SUICA (Sika) kartice te krenuli ka našem smještaju. Ukrcali smo se na direktan vlak s Hanede do Katsushika-Tateishi stanice, koji vozi 55 minuta.
Zbilja nije trebalo puno da primijetimo većinu stvari koje smatramo tipično japanskima, odnosno stereotipno japanskim. U prvih sat vremena bili već smo vidjeli sve, i da se riža jede gotovo uz svaki obrok uključujući male zalogaje za usput, kao što bi mi uzeli sendvič. Shvatili smo i koliko su Japanci uljudni, susretljivi i voljni pomoći, a i koliko je sve čisto. Naime i aerodrom i stanica i vlak sve je tako čisto da je teško povjerovati da je to moguće, a onda nam je na jednoj od prvih stanica u vlak ušla i gospođa u Kimonu. 🙂
Od glavne Tateishi stanice do našeg apartmana stigli smo za par minuta.
Putem smo primjetili još jednu tipično japansku stvar. Mašine za prodaju čajeva, grickalica i sokova su na svakom čošku. Gotovo da nema ulice, dvorišta, parkinga ili plaže na kom nije postavljena takva mašina… 🙂
Ispred apartmana dočekao nas je naš domaćin, tu smo ostavili kofere, preuzeli mobilni internet i krenuli u istraživanje grada. Da, da, odlučili smo se nespavanjem boriti protiv Jet Laga iako je bilo oko ponoći po našem europskom vremenu. 🙂
SkyTree toranj u Sumidi, Oshiage-Sumida
Samo da objasnim odmah, Tokyo je organiziran kao skupina manjih gradova, koji su sada okruzi i svi čine metropolu Tokyo, a u toj metropoli živi 35 milijuna ljudi. Svaki okrug koji posjetite u Tokiju je kao da ste posjetili jedan manji grad iako je sve to i dalje Tokyo.
Naše prvo odredište bio je novi toranj “Tokyo Skytree” koji se nalazi u četvrti Sumida.
Druga je to najviša zgrada na planeti u ovom trenutku, visoka 634 metra. Kasnije sam našao da se taj dio Sumide gdje se nalazi toranj zove “Musashi”, a rastavljeno na slogove “Mu” znači šest, “Sa” je tri i naravno “Shi” je četiri. Kako bi lakše zapamtili, Japanci su izgradili toranj čija visina odgovara imenu lokacije. 🙂
Cijela je zona nova i moderno uređena prije samo par godina (2012.) i na raspolaganju su dvije razine za posjetitelje. Ona “redovna” na 350 metara visine i dodatna na 450 metara. Kad smo stigli unutra red je bio toliki da smo trebali čekati oko sat i po za ulazak na ovu nižu razinu. Već smo skoro odlučili odustati kad nas je jedan od osoblja upoznao s time da postoji “brza” linija za samo par eura više.
Za tri minute bili smo na “prvom katu” s prekrasnim pogledom na Tokyo. Dobro, pogled je vjerojatno puno bolji u bilo koje drugo doba godine kad vlaga nije preko 80%, ali i dalje se vidjelo dovoljno da se isplatilo tu doći.
Otišli smo i na onu najvišu točku i uživali u pogledu sa 450 metara. Impresivno.
Kako smo već ogladnili odlučili smo produžiti boravak i sjeli u prilično “fensi” restoran “Musahi 634”.
Pristojan ručak koji, iako smo očekivali da će biti skup, nije bio. Tri slijeda započeli smo sa pivom “na vrhu svijeta”.
Za predjelo smo dobili čudne cool stvari. Prvo neka čudna juha od dimljene lignje sa povrćem servirana u čaši kojom je dominirao dimljeni okus. Zatim tri mala predjela, tuna, morski ježinci i još dvije sirove ribe, foie gras sa slojem balsamica i čudnim srebrnim perlicama i škampić u luku i rozom umaku.
Za glavno jelo Dina je uzela brancina na “posteljici” od šampanjca i naranče pokrivenog s travama, dok sam ja izabrao nekakvu giniejsku kokicu (guineafowl) u šminkerskom povrću sa šafranom.
Za lagani desert voćna salata u nekakvom šlago-vrhnju sa zlatnim listićem na vrhu. 🙂
Tek da ostanemo koju minutu duže, uzeo sam i kavu. 🙂
Sve to? Pa recimo da je sličan menu na sličnom mjestu u Dublinu (ne pogledom već uslugom slično) znatno skuplji u Dublinu.
Asakusa
Šetali smo malo Sumidom, a onda sjeli na metro za Asakusu. Asakusa je okrug u Tokyu koji je poznat kao najstarije mjesto na kojem se mogu naći gejše, najstariji kvart za zabavu i mjesto gdje se nalazi najvažniji budistički hram – Senso Ji.
Originalan hram izgrađen je 645 godine, uništen je u bombardiranjima Tokija u drugom svjetskom ratu, ali je obnovljen kao simbol novog početka i mira.
Šetali smo i po Asakusi neko vrijeme, a onda, iako umorni i s gotovo 48 sati bez sna, odlučili da je još rano i da idemo vidjeti još nešto. Uostalom, bilo je tek 6 popodne.
Shibamata
Pogledali smo na karti što nam je relativno blizu apartmana i Shibamata je bila označena crvenom bojom. (Na karti Tokija crvenom su bojom označeni svi okruzi koji su turistički interesantni) Pa eto, što da ne, zaputili smo se mi tako i u Shibamatu.
Iako je Tokyo sjajno povezan, do Shibamate nam je trebalo neko vrijeme, a i uspjeli smo izaći na krivoj stanici pa smo na kraju stigli malo kasno i većina je stvari bila zatvorena, uključujući i hram Taishakuten. Uspjeli smo vidjeti dvorište.
Kako je sad već bilo mračno i prazno, odlučili smo ovdje večerati pa krenuti na spavanje. Shibamata je poznata po ribljim restoranima pa smo se odlučili da je vrijeme za “Unagi”, odnosno jegulju. Ja sam uzeo juhu od jeguljine jetre i jelo s “loach” ribom. Nisam pojma imao što je “loach”, ali ispada da je barska riba koju mi uglavnom zovemo “čistač”, a navodno je slična mladim jeguljama. Eto, koji put je bolje ne znati što jedete, ali bilo je skroz fino. 🙂
Tsukiji Market
Nakon dugog dobrog spavanjca krenuli smo po planu prema Tsukiji četvrti koje je poznato po svojoj ribljoj tržnici.
To je najpoznatija japanska tržnica i najveća tržnica ribom na svijetu. Cijela je četvrt okružena malim uličicama koje su pune trgovinama ribom i ostalim proizvodima vezanim uz ribu. Tako se tu može pronaći ribež za wasabi od kože morskog psa ili noževi za rezanje sirove ribe. Ako dolazite iz Europe jako zanimljivo mjesto, jer ima tu i grickalica od algi, sušenih lignji i hobotnica, škampi od veličine crvića do onih velikih.
Preskočili smo nekoliko mjesta tražeći sushi, a onda smo zastali provjeriti menu na jednoj od barakica. Stara gospođa na tečnom japanskom pozvala nas je unutra. Dina je pitala imaju li sushi, na što gospođa odgovara da nema, ali ima sashimi. Na Dinino inzistiranje na sushiju gospođa joj je objasnila da uz sirovu ribu dobija i zdjelu riže pa nek si s dva prsta zaljepi ribu na rižu i eto joj sushija. 🙂
Takav poziv jednostavno nismo mogli odbiti. 🙂
Nakon što smo jeli svježe tune, lososa, škampa, ježinaca i raka, prošetali smo tu još malo i krenuli put Shibuye.
Shibuya
Shibuya je poznata po svom Meiji hramu, zoni za šoping i svjetski poznatom raskršću. Nalazi se točno ispred Shibuya stanice i kad se promet zaustavi pješaci u svim smjerovima kreću. Otprilike pri svakom zelenom svijetlu ovo raskršće prelazi oko 2500 ljudi. 🙂
A ovako izgleda samo par sekundi prije prelaska:
Hram Meiji Jingu
Sa Shibuya stanice prošetali smo kroz kvart i stigli do hrama Meiji Jingu.
Hram Meiji je šintoistički hram smješten u ogromnom parku i posvećen duhovima bivšeg vladara Meijija velikog koji je umro 1912.
Na ulasku u park slikali smo se s tradicionalnim pticama, ali kako je vani bilo 39 stupnjeva, a uz vlagu je osjet bio kao da je 42 odlučili smo pobjeći na hlađenje u restoran koji se nalazi tu u vrtovima uz hram.
Uz ručak, naručili smo Sake i smrznuto pivo. Na neku foru Japanci smrzavaju pivsku pjenu koja ostaje poput mekanog mrvljenog leda s okusom pive. Stvar je skroz fora jer ne razvodnjava pivo već ga drži hladnim dulje, a za vrijeme ovako vrućih dana to dobro dođe. Naučili smo tu i da se Sake u Japanu uvijek toči 1.8 deci po osobi. To je ta porcija, a ne nešto malo i kratko.
Prošetali smo kroz hram i šumu, a zatim krenuli u Harajuku.
Harajuku
Harajuku je još jedno od poznatih mjesta u Tokiju. Dio je Shibuye i poznato je kao centar japanske kulture i mode. To je jedno od mjesta u gradu u kojem se očekuje puno čudno obučenih mladih ljudi, ali eto, nismo imali sreće. Od sve ove mase ljudi svega su možda dvije cure bilo odjevene drugačije od ostalih. Nisam siguran koji je razlog, ali isti dan se održavao veliki festival i vatromet na drugom kraju grada, pa je moguće da su svi zbrisali tamo.
Iz Harajukua prešli smo u Shinjuku gdje smo imali rezervirano mjesto u poznatom Robot restoranu.
Shinjuku – Neonska svijetla i Robot Show
Shinjuku je glavna komercijalna i administrativna četvrt u Tokiju s najprometnijom željezničkom stanicom na svijetu.
Puno modernih zgrada, neonskih svijetala i ludih mjesta može se pronaći ovdje. Najluđe od svih – Robot restoran.
U ovom showu nisu sve predstave iste, ali jedna je konstanta. Nema veze ništa s ničim. 🙂
Naš je show krenuo na drugom katu gdje su dva čudno odjevena lika svirala trubu i električnu gitaru, dok je mlada dama pjevala i svirala klavir. Daleko je to od profesionalnog performansa, ali ajde, nije bilo loše.
Onda se spuštamo u podrum gdje gledamo mješovit program između suprotstavljenih timova. Prvo se neke cure natječu u bubnjanju na tradicionalnim japanskim bubnjevima protiv nekakvih zvijeri. Onda dame plešu tradicionalne plesove dok neke druge vrište i puštaju čudne zvukove.
Uz sve to čudne životinje bore se s robotima, pa tako u jednom trenutku kung fu panda jašući kravu napada ogromnog robota. Naravno, panda umire jer robot je jači. 🙂
I sve to skupa nema nikakvog smisla niti priče koja to povezuje. Nešto najapsurdnije i najčudnije što sam do sad gledao.
Zadnjih 20 minuta zabavljao sam se gledajući ovaj par koji je bio nasuprot nas. On je uglavnom gledao ravno i čekao da se tortura završi, dok mlada dama nije mogla otjerati zbunjenost i čuđenje s lica. 🙂
Tako je, apsolutno ludilo. Ipak, posjetite li Tokyo obavezno pogledajte. To je takav “trash” koji je teško objasniti, ali je jedinstven show koji možete doživjeti samo tu. 🙂
Šetali smo nakon toga još malo kroz Shinjuku noću i uočili neke od čuvenih noćnih jahača.
Pretpostavljam da se dobro provozao tu večer pošto nam je nestao iz vida prilično brzo. 🙂
Ueno Zoo
Iduće smo jutro krenuli prema Uenu.
Ueno je poznat kao okrug kulture u kojem se nalazi veliki Ueno Park, Ueno zoološki vrt, nekoliko muzeja i par hramova. Taj je dan bio najtopliji od svih u Tokiju i bilo je neizdrživo.
Na velikom parkingu održavao se nekakav festival gdje su ljudi trebali slaviti, no većina je ležala nepomično u hladu pokušavajući doći do zraka.
Mi smo malo prošetali po parku, pa se sakrili u obližnju kafanu da dođemo k sebi, a onda nastavili kroz zoološki vrt. Najstariji je to zoo u Japanu otvoren davne 1882., ali ujedno i jedan od najtužnijih vrtova u kojim sam bio. Bilo je doduše nešto zanimljivih životinja za koje nisam ni znao da postoje poput ove Shoebil rode, ali većina je životinja bila u premalim kavezima i nisu baš izgledale sretno.
Nakon zoološkog nastavljamo prema Akihabari, ali na ulasku u podzemnu na Nezu stanici zbunjen sam ovom podzemnom knjižnicom. Naime, provjerio sam na netu, ovo je javna knjižnica gdje možete doći, uzeti knjigu pa je vratiti kad pročitate i to tako stoji bez ikakve kontrole. U zemlji kao što je Japan to funkcionira besprijekorno jer krađa gotovo da nema.
Akihabara
Akihabara je poznata kao “elektronski grad” – četvrt u kojem se kupuju video igre i oprema za video igre, elektronika te anime i mange. Za vrijeme naše posjete bilo je i službeno predstavljanje neke od igračih konzola pa je bila zatvorena glavna ulica sa 8 traka i ljudi su se šetali okolo.
Tu smo vidjeli baš dosta cura odjevenih u neke od kostima koje potencijalni kupci mogu kupiti u trgovinama Akihabare.
Ušli smo u jednu od trgovina koja prodaje figurice iz gotovo svih crtanih filmova, filmova ili anima. Tisuće figurica od jako malih do pola metra velike poznate roza mačke s mašnom na glavi. 😀
Svoj smo zadnji dan proveli šećući susjedstvom u Katsushiki pošto smo još lagano odmarali od silaska s Fujia. 🙂
Katsushika je bila veliko iznenađenje, mali i jednostavan kvart na sjevero istoku grada, ali o Katsushiki u jednom posebnom postu.
Nakon četiri dana u Tokiju moji zaključak može biti krivi s obzirom da smo vidjeli samo neke manje dijelove grada, ali to je definitivno najčišći grad u kojem sam bio do sada. U četiri dana vidjeli smo 1 (jedan) papirić na ulici i jedan suhi list koji je pao s nekog stabla. Uz populaciju od 35 milijuna ljudi rekao bih da je to više nego impresivno.
Uvriježeno mišljenje da su vlakovi na sekundu točni uglavnom je točno, ali evo doživjeli smo da metro kasni dvije minute! 🙂 Pretpostavljam da se računa ukupno vrijeme od početka vožnje do zadnje stanice gdje vlak mora biti točan, ali ovaj je malo kasnio.
Dokaz da su Japanci ljudi slični nama i da će ignorirati pravilo ako im se čini da nema smisla vidi se u metrou. Iako je velikim znakom označeno da su mjesta rezervirana za srčane bolesnike i da se na tim mjestima ne smije biti s upaljenim mobitelom, nitko se nije previše obazirao.
A i ako ste žena, morate paziti da vas ne uslikaju ispod suknje. Naime, jedan od problema u Japanu su “Chikani”. To su perverznjaci koji hvataju žene za vrijeme gužvi u podzemnoj odnosno slikaju donje rublje ako ga mlada dama nosi, jel. Problem je toliko velik da postoje vagoni rezervirani samo za žene, a na svim većim stanicama je i upozorenje da gledate da vam neko ne slika gaćice.
Sve u svemu Tokyo je jedno fantastično mjesto, nešto sasvim drugačije od svega što sam do sad vidio i volio bih provesti puno više vremena u Tokiju i Japanu. Ipak, sumnjam da bi se uklopio u radnu atmosferu jer ljudi rade 24/7 i spavaju u svim mogućim pozama u vlakovima, metroima i parkovima.
I tako, uz pogled koji smo imali svaku večer prije odlaska na spavanje privodim ovaj post kraju.
Nije ga bilo lako ni napisati, previše se toga vidjelo i dogodilo u četiri dana i baš sve je bilo super. Znam da vam je i ovaj predugačak, ali evo, pokušat ću da idući budu kraći i uskoro. 🙂
Do onda,
Puse,
Balky