Prošlo je skoro dva puna mjeseca od našeg povratka iz Australije, ali dojmovi se još nisu slegli. Uslikali smo preko 4000 fotki na putu i prilično je bilo teško izabrati dovoljan broj za blog. Reducirao sam na oko 350 slika za sada, ali mislim da je i to pomalo previše za objavu na blogu. Ili? 🙂
No dobro, pokušati ću vam prepričati kako su se stvari odvijale tokom tih dva – tri tjedna. Može? Pa da počnemo! 🙂
Da bi vam dočarao što meni znači odlazak u Australiju, morati ću prvo dati mali uvod u situaciju. Tamo negdje davne 1990 i neke pojavila se mala šansa da možda posjetimo Australiju, s obzirom da mi ujak živi dolje. Kako sam čuo “Australija” to je bilo to. Ja idem tamo. Nažalost, to se nije desilo te devedeset i neke. Par godina kasnije, za vrijeme studija kad je Internet postao normalna pojava (da vidi, nekad nije bio 🙂 ) provjeravao sam mogu li završiti studij u Australiji. Našao sam i solidan faks u Geelongu i tražio sam način da nekako odem dolje, ali na kraju je bilo nemoguće i preskupo. Odustao sam od te ideje i malo odgodio moje planove. Kojih pet ili šest godina kasnije, počeo sam raditi u Dubrovniku i zaredalo se fenomenalnih putovanja već u startu pa sam tako prvi vikend bio u Dubrovniku, pa drugi u Umagu, pa treći u Bostonu, pa četvrti u Baselu i Švici. Tada sam rekao svom frendu – e znaš šta, otići ću u Melbourne na 2 dana, samo na vikend, na kavu!
Počeo sam ja ozbiljno planirati svoj vikend u Australiji, ali onda se našlo nekih pametnih ljudi koji su mi rekli da ne budem lud, da je Australija prekrasna i da je otići dolje na vikend uvreda Australiji i zbilja bačen novac. I opet sam poslušao, odgodio moje putovanje ali je stalno nekako visilo u zraku, jer je to bila najbitnija destinacija gdje sam htio otići.
I tako, proletješe i dani i godine, pa je onda poplava malo uneredila kućni buđet, a kao šećer na kraju ova globalna kriza i tu je Australija malo pala u drugi plan. Već smo u 2013. i na oproštajnom roštilju u Ivolima (malo selo u Istri odakle su mi mama i ujak). Nije to obična oproštajka već nekako čudno posebna, jer oni za par dana idu nazad za Australiju nakon podužeg odmora, a Dina i ja selimo za dva dana za Dublin. Na oproštaju ujak nas poziva u Australiju i ja odgovaram nešto tipa – “pa ne selim od kuće da sjedim u Irskoj, već da mogu opet malo putovati po svijetu, tako da se ne iznenadite ako se pojavimo!”.
Sedam mjeseci kasnije pričam sa sestričnom preko Skypa i kaže ona meni da joj se brat ženi. E pa, nema odgađanja! Čim smo završili razgovor Dina mi je rekla – “Vidim ti u očima, znaš i sam sve i da smo tek počeli štediti i da je to skupo, ali vidi se da si ti već odlučio da idemo prema tome – vidi jel možemo isfinancirati pa idemo, što da ne!” Pet dana kasnije karte su kupljene, stvari isplanirane, vize naručene, smještaj načelno dogovoren preko AirBnBa i strogi buđet za iduće mjesece postavljen.
Četiri mjeseca kasnije i tjedan našeg polaska je tu. Čini mi se da je nivo adrenalina u meni tada skočio na nekih 200% jer nisam mogao spavati, a bome ni misliti ili se fokusirati previše zadnja četiri dana prije puta. Službena himna postala je pjesma “Man At Work – Down Under”. Vrtila se neprestano na poslu, kod kuće i u mislima. Radio mi nije trebao. 🙂 I onda napokon, nakon silnih godina taj je trenutak došao, torbe su čekirane i mi smo se ukrcali u Etihad EY0048 za Abu Dhabi!. Od silnog uzbuđenja kad nije mi bilo baš lako suspregnuti suze radosnice. Konačno! Australija! 🙂
Doduše, za nekih tridesetak sati… 🙂
Let
I nema boljeg načina za započeti trideset satno putovanje nego uživajući s Fostersom i nogometom.
Uz malo sna, nešto hrane i pokoju šetnju kroz avion dovukli smo se do Abu Dhabija. Prilično prašnjavo vrijeme tog dana nije dozvolilo da vidimo previše grada iz aviona. Vidjeli smo doduše Yas Marinu, zdanje gdje se odvija F1 i Ferrari world pošto se prelijeće drito preko njih. Mene je impresionirala ova zgrada koju sam nazvao “Burj Al Arab” iako sam vrlo siguran da to nije pošto je pravi Burj u Dubaiju i na moru, ali nekako baca na gore spomenutog. 🙂 Valjda neki kontrolni toranj ili tako nešto.
Aerodrom mi se čini kao jedan od najmanjih na svijetu koje sam do sad vidio i baš sam bio iznenađen. Svi hodnici i sve gateovi su uski, stalno smo se sudarali s ljudima i čekali da se neko makne ili krene brže, i baš je nekako čudan. Srećom, tamo nismo trebali predugo čekati tako da je tri sata prošlo relativno brzo.
Uspio sam tu kupiti najskuplju čokoladu ikad (možda ne najskuplja, ali među top 5) jer sam morao probati. Čini mi se da je devino (kamilino) mlijeko slano jer inače ne razumijem zašto čokolada ima takav okus kakav ima. 🙂 Nije totalno loša, da se razumijemo, ali nekako za te novce može se kupiti lijepi paketić belgijskih ili švicarskih delicija.:)
(€9.99 / 100 grama)
Nastavili smo lagano prema Singapuru i bio sam organizacijom i planovima za Abu Dhabi koja se vidi iz zraka. Cijeli budući gradovi, koji već imaju ceste i infrastrukturu, samo čekaju svoje prve stanovnike. Nevjerojatno kolika je to površina, u pustinji, usred ničega.
Uzbuđenje, noć i san, nogomet i “Lucy” bili su dovoljni da prvi let prođe relativno brzo, no za vrijeme drugog nisam mogao zaspati. Ponovo sedam i po sati, a treba nešto raditi. Gledao sam opet nogomet, pa igrao nogomet, gledao “Maleficient”, ali ko bi reko da sedam i po sati traje tako dugo. 🙂
Oko ručka ušli smo u zračni prostor Indije i pilot je najavio kako postoji šansa za laganu turbulenciju. Stjuardese su još dijelile hranu i taman smo dobili naš ručak i vino kad je roknula “lagana” turbulencija, toliko lagana da je moja puna čaša vina odskočila od stolića i krenula prema podu, ali refleksi mrtvog i umornog konja nekako su, a fakat ne znam kako, ulovili čašu u prostoru između stola i prozora i nije se prolila ni kap. 🙂 Doduše, morali smo brzo piti. 🙂
Kad smo konačno stigli do Singapura već smo kasnili sat vremena, pa su nas samo izbacili iz aviona, progurali kroz osiguranje, pobacali ljudima vode jer tako sigurnost nalaže i vratili nas nazad u avion. Efektivno, uspjeli smo se spojit na Wi-Fi, čekirat na FourSquare i slikati tri slike.
I tako, opet smo u zraku treći put i opet nas očekuje osam sati leta. 🙂 Na trećem sam se letu konačno skoncentrirao na crno bijeli film i to samo zato što mi je žena rekla kako sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nikad nije pogledala “Psycho”. E pa evo dokaza, gledao sam ga sad! 🙂
(Volim crno bijelu fotografiju, ali crno bijeli film ne!)
Nakon osam sati, evo nas u Brisbaneu! Brinuo sam se jer smo imali samo tri sata za proći carinsku kontrolu, a kako sam iskusio stajanje od četiri sata u Americi i Izraelu, tri do četiri sata na ulasku u Englesku činilo mi se da bi nam tri sata ovdje moglo biti malo.
Kad smo pokupili prtljagu na istoj je pisalo “Hot transfer” (“Vrući transfer”), pa smo tretirani po žurnom postupku i čim nas je Bobi (mladi crni labrador na treningu) onjušio i rekao kako ne nosimo droge i hrane bili smo slobodni za trk po aerodromu. Dobili smo besplatne karte za transfer s međunarodnog na nacionalni aerodrom u Brisbaneu zbog one “vruće” etikete. 🙂
Na ljetnih 35 na putu između dva aerodroma primijetio sam kako je priroda generalno drugačija nego kod nas, ponajviše zbog ovih fenomenalnih ljubičastih stabala koja su bila svugdje oko aerodroma.
Prošli smo još jednu kontrolu, zadnju za putovanje i stigli čak i popiti kavu na domaćem Brisbane aerodromu. Velika tabla “Vienna coffee” privukla me da naručim tu neku bečku kavu, kad ono kava sa šlagom. 🙂 No dobro, izgleda da se talijanska zajednica baš progurala u Australiji, kave su im generalno fenomenalne, čak se reklamiraju kao država s najboljom kavom na svijetu.
Četvrti i zadnji let na dolasku u Australiju bio je iz Brisbanea u Melbourne. Tamo nas je sačekala moja rodbina te smo pri dolasku odmah proslavili uz jedno “Crown” pivo i krenuli na jednosatnu vožnju do njih doma u Melton.
Na naše sveopće iznenađenje u Melburnu je bilo 16 stupnjeva (cca 20 manje nego u Brisbaneu), a uvečer u Meltonu čak 6! Nismo baš očekivali takav razvoj situacije s obzirom da smo krenuli iz kasne jeseni u Dublinu u kasno proljeće ili rano ljeto u Australiji, ali očito je da postoje luđe klime i od ove irske. 🙂
Umorni i iscrpljeni legli smo u krevet oko 1o sati uvečer i očekivali da je umor dovoljan kako bi normalno spavali međutim “Jet-Lag” je udario oko 2 ujutro.
Oboje budni… zaspali smo opet oko 6 i već je bilo vrijeme za buđenje oko 8 jer nastavljamo avanturu. 🙂
Melton i Daylesford
Prvi “kulturalni” šok dočekao nas je odmah ujutro kad smo dobili kremu za sunčanje i instrukcije da se namažemo. Sunce je znatno jače u Australiji, to smo znali i prije, ali baš da se kreme troše u paketima za cijelu obitelj, e to ne. 🙂
Premazani svim kremama i nahranjeni Vegemiteom krenuli smo u prvo istraživanje ovog prekrasnog kontinenta!
Kako je okidač dolaska bio bratićevo vjenčanje zaputili smo se prvo u “Istrian Smallgoods”, lokalnu istarsko-australsku trgovinu nedaleko od Daylesforda. Morali smo se opskrbiti istarskim delicijama za goste prije i poslije svadbe.
Bio je prekrasan proljetni dan, oko 25 stupnjeva, idealno za razgledavanje i primjećivanje neobičnih i drugačijih stvari, kao što je ovaj znak koji informira ili plaši ljude s informacijom kolika je šansa da bukne požar. Kako je dan uoči našeg dolaska padala baš teška kišurina sve je još bilo vlažno pa za sad opasnosti od požara nije bilo.
Putem smo vidjeli nekoliko karavana i kampera jer je to najbolji način za istraživanje ovog velikog kontinenta. Ovaj zeleni je bio super bitan jer je Volkswagen, i jer ima zanimljivu tablicu “YIMHOT” ili – “Zašto sam vruć”. 🙂
Ujedno je isti kao moj privjesak za ključeve.
Kad smo stigli pred istarsku trgovinu za nama se dovezla starija gospođa s ovim prekrasnim malim Lotusom. Taj čudan osjećaj da su u Australiji svi grdno bogati u usporedbi s nama Europljanima počeo je već tu negdje, a nastavio se kroz svih 14 dana jer smo vidjeli baš puno skupocjenih automobila i kuća koje izgledaju ko dvorci uspoređujući s našim europskim.
Kad smo ušli u “Istrian Smallgoods” trgovinu kao da me netko teleportirao u istarsku (ili još bliže sloboštinsku) samoposlugu tamo negdje u vrijeme prije mog rođenja. Na policama samo proizvodi iz bivše Jugoslavije uz talijanske salame i pršute. 🙂
Starija gospođa iz Labina preselila je prije 60 godina iz Istre u Australiju. 60 godina! Bila je sretna što vidi domaće i pitala je malo o kući, ali kako cijela njena obitelj radi u trgovini i svi uglavnom pričaju engleski ona je bila jedina domaća koja baš i nije pokazivala znakove kako joj fali “domovina”. Kako bilo, od tete smo dobili australsko-istarski pršut na poklon kako bi prezalogajili malo usput. E pa da se zahvalim gospođi Labinjanki ovim putem, nažalost zaboravio sam kako se teta zove. (I ispričavam se zbog tog.)
Nakon Istre otišli smo u obližnji Daylesford u park gdje se nalaze izvori mineralnih voda Hepbourn. Turistička destinacija na koju lokalci dolaze odmarati, praviti piknike i roštilje te piti prirodnu smrdljivu vodu. 🙂
I mi smo odmorili, ručali i uživali u prekrasnom danu i prirodi. Prvu stvar koju možete primijetiti u Australiji je kako su drva i priroda generalno drugačije zelene boje nego u Europi. Puno je eukaliptusova drveća kojima se guli kora i koji imaju sitne karakteristično zelene listiće i koji su dominantni svugdje u ovom dijelu kontinenta. Mene su se baš dojmila pa mislim da mi je 30% fotki eukaliptus iz nekog kuta iz neke čudne perspektive, al neću pretjerivati s njima ovdje. 🙂
Nakon šopinga i šetnje vratili smo se kući na kasni ručak odnosno na naš prvi roštilj u Australiji. Kako Australci sve krate, tako i “barbeque”(roštilj) skraćeno zovu “barbi”. U međuvremenu ujak i ja smo prošetali po kvartu i malo pogledali kako se kuće u Australiji grade, naime ujak se time bavi. Bilo je zanimljivo kako se sve napravi od drveta i umjetnih materijala i kako se cijela kuća može zgotoviti za manje od dva mjeseca, samo vam treba novaca i dobre volje. Za slučaj da kao i ja nemate povjerenja u drvene kućice, postoji posebna tehnika osiguravanja i usvrdlavanja kuća duboko u temelj tako da se ne desi ko u Americi da vam kuća poleti. 🙂
Nakon večere krenuli smo na spavanje pošto nas sutra čeka nastavak putovanja i velike avanture na Tasmaniji.
Naravno, opet nas je uzdrmao “jet-lag” i budni smo bili od 3-7. Mene doduše nije držao budnim samo “jet-lag” već i strah. Prilikom slijetanja u Brisbane ničim izazvana Dina me pitala – “Ti si uzeo međunarodnu vozačku, jelda?” Kako nam se cijeli plan posjeta Tasmaniji oslanjao na činjenicu da iznajmljujemo auto i vozimo se okolo, a sve informacije na internetu tvrde kako, ako niste iz Engleske, Kanade ili Novog Zelanda trebate međunarodnu vozačku, činjenica da je nisam ponio jela me iznutra. Što ćemo ako budemo morali autobusom, ako promašimo Bonorong i AirBnB smještaj koji smo već uplatili? Da stvar bude gora, smještaj za drugu noć nalazio se 20km izvan grada i prilično sam siguran da bus do tamo ne vozi.
Tasmanija (konačno)
Više od same Australije ja sam htio vidjeti Tasmaniju.
Zašto? Davno jednom gledao sam film “Mladi Einsten”. Radnja je smještena na Tasmaniju u jedan od voćnjaka gdje Einsteinu padne jabuka na glavu i on smisli kako baratati sa fuzijom ili tako nešto. Smiješna komedija snimana na Tasmaniji prepuna prekrasnih krajolika bila je dovoljna da krenem čitati i istraživati i da mi to postane velika želja. Pa sad, kad smo već stigli do Australije nekako je bila idealna prilika da odemo i na Tasmaniju. 🙂
Ustali smo ranom zorom i krenuli put aerodroma gdje hvatamo Jet Starov (ala Ryanair u Europi) let za Hobart. Putem je jutarnje nebo bilo nevjerojatno lijepo plavo prošarano crveno narančastim detaljima. Ne vidi se baš na slici, ali vjerujte na riječ. 🙂
Kad smo se približili Tasmaniji već je iz zraka izgledala drugačije. Bila je puno zelenija i više “Europska”. Sjećam se da sam tada rekao kako izgleda kao Irska na jugu. Nadam se da me Tasmanski i Irski čitatelji neće napasti zbog usporedbi ali baš su slične, vidjet ćete.
Kako smo se približavali Hobartu na jednom od vrhova (kasnije se ispostavilo da je to Mt. Wellington) vidjeli smo snijeg. Čudno, mi smo nekako očekivali ljeto, zar ne? 🙂
Bilo je sunčano i vrlo vjetrovito kad smo sletili u Hobart. Zaputili smo se prema rent’a’caru, tresao sam se iznutra i izvana, ali sam odigrao kako sam cool i kako ono, ne znam ništa.
Srećom, čika koji tamo radi nije se obazirao, izdao mi je auto na hrvatsku vozačku i nakon što mi je pao kamen sa srca mogli smo krenuti na avanturu. Kao što se vidi, laknulo mi je. 🙂
Iako smo oboje bili neispavani na putu do Swansea sve je bilo sjajno i svako par minuta smo vikali “ajme vidi ovo” i “ajme vidi ono”. Svaki most preko ušća, svaki eukaliptus, tirkizne plaže i ocean sa strane izazivao je reakciju. Nakon dvadeset minuta stali smo na svojoj prvoj plaži i malo se slikali. Vjetar je bio jak baš kao što je u bio u Irskoj od 12/2013 – 02/2014. Iako vjetar nije bio leden, vrijeme baš nije bilo za kupanje. Šteta jer osim nas na zlatnoj plaži kojoj nema kraja nije bilo nikoga, osim jednog lovca koji je došao prošetati svoja dva psa. Jednog starog već iskusnog ptičara i jednu bebu koja tek uči zanat. Stari pas stručno je zaobišao strance na plaži no mladac nije tako mislio, već je htio ostati sa Dinom. 🙂
Nastavili smo bez njega svoje putovanje prema Swanseu, a putem su se izmjenjivali prekrasni krajolici i radovi na cesti. Kad smo stigli u Swansea, parkrirao sam i gledao okolo zabrinut gdje da platim parking. Krajičkom oka ugledali smo “info punkt” pa smo se zaputili tamo gdje nam je gospođa rekla da nema baš u samom Swanseu previše toga, tu se više ruča i jede nego razgledava, a kako su parking i Wi Fi na području cijelog mjesta besplatni. 🙂 Navodno su u Swanseau najbolje kamenice na cijelom kontinentu, no ne mogu vam tu informaciju potvrditi jer sam ih jeo samo jednom. 🙂
Nakon kamenica i lokalnog vina odradili smo brzopotezno slikanje na vjetru koji je još malo pojačao. Dobro izvjetreni zaputili smo se u Launceston. Putem je jedno od nas savladao umor, dok je vozač uživao vozeći kroz prekrasan nacionalni park, šume eukaliptusa i polja ovaca. Ovaca je na Tasmaniji, barem ovako na oko još puno više nego u Irskoj. Sat vremena kasnije stigli smo u centar Launcestona i počeli tražiti skretanje za Cataract Gorge.
Launceston na prvu izgleda kao filmski set, bar za nas europejce. Prizemnice ili maksimalno dvokatnice od drveta i tu i tamo pokoja kućica od crvene cigle. Kao da je netko digao privremeno naselje pa je ipak odlučio ostati. Našli smo put do Cataract Gorgea i nakon nekoliko zavoja i malo vožnje uzbrdo i nizbrdo stigli smo na mali parking na koji može stati ne više od deset automobila. S te lokacije čuo se šum rijeke i neki čudni zvukovi, ali se baš ništa nije vidjelo. Pred nama samo betonske stepenice koje vode nizbrdo kao da se spuštamo prema pazinskoj jami. Dvije minute kasnije nakon jednog skretanja lijevo i jednog desno između dva oguljena drva ekualiptusa kroz šareno grmlje konačno nam se ukazalo sve. Rijeka Tamar i njeni mali ali snažni vodopadi koji ugodno žubore, a nadglasavaju ih pauni koji se šepure po parku i galame. Kad smo sišli u podnožje ostali smo okruženi samo prirodom.
Jezero, rijeka, ptice, mali klokani, crni labudovi, nojevi i kakatui. I turisti koji hvataju čudne selfi slike! 🙂
Štali smo okolo skoro dva sata, uživali u pogledima odozdo, ali bogami i odozgo. Naime, kroz Cataract Gorge provučena je najduža sedežnica s koje se može uživati u pogledu na visini od kojih dvadesetak tridesetak metara. Baš me tu oprala pjesma mr.Probz – Waves (je, navuko sam se, a stihovi prevedeni idu “moja glava iznad vode, moje noge ne mogu dotaći dno”, doslovno.) 🙂
Nakon šetnje i uživancije kroz ovaj park prirode zaputili smo se nazad prema auti i prema našem prvom AirBnB domaćinu – Katie. Ona nas je ugostila u svom prekrasnom domu i uputila nas što da radimo, što da vidimo i gdje da jedemo u centru Launcestona.
Odspavali smo tu noć malo duže pa se nismo stigli pozdraviti s Katie, ali ostavili smo si pozdrave međusobno. 🙂
Katie je bila sjajan domaćin, pa ako planirate posjet Launcestonu javite mi se, dat ću vam pravi link na AirBnb. 🙂
Cijelo smo jutro šetali po Launcestonu, pogledali smo znakoviti gradski park i onda napravili par selfija i mi. Iako, za ovu smo sliku mogli izaći ispred stana u Dublinu, nekako mi se baš sviđa. Vjerujte mi, slikana je u gradskom parku u Launcestonu, parku čije je uređenje započeto još 1807.!
Nakon Launcestona bilo je vrijeme za pokret. Čekale su nas ugrožene vrste i to da ih nahranimo! Sljedeća destinacija – Bonorong koji je udaljen nekih dva sata vožnje južno od Launcestona.
Putem je pala još pokoja fotka. 🙂
A kad smo već na Tasmaniji, bio bi red da i kupimo neke jabuke. Spomenuo sam jabuke već prije, zar ne? 🙂 Samo nastavite čitati! 🙂
U Bonorong (prihvatilište divljih malih životinja koje su ostale bez roditelja, a nisu se u stanju same prehraniti) smo stigli desetak minuta prije plana, a kako je vrijeme bilo grozno skrivali smo se u kolibici na recepciji i čekali termin svoje privatne ture. U tih deset minuta snažni vjetar odpuhao je teške oblake i kiša je stala i pred nama je bilo nezaboravnih tri sata ture gdje smo uz vodiča naučili dosta o životu Australskih životinja. Učili smo o vombatima (valjda se tako hrvatski kaže), tasmanijskim đavolima, koalama, klokanima, malim klokanima, emuima, nekakvim quailovima, raznim pticama i jednoj od četiri najsmrtonosnije zmije na svijetu. Nažalost zmiji je bilo hladno taj dan pa se negdje sakrila i nismo je uspjeli naći.
Slike iz Bonoronga možete vidjeti u prethodnom postu s Tasmanije.
Kasnije to popodne odvezli smo se do Hobarta gdje smo se smucali po centru i večerali u romantičnom djelu grada koji se zove Salamanca.
Putem tamo i nazad prešli smo ovaj zapanjujući most i tek kad smo se vratili pročitao sam kako je 1975. most renoviran nakon velike katastrofe jer se u most zabio brod koji je srušio nekoliko pilona, potopio se i odnio 12 života.
Mi smo bili smješteni u slatkoj maloj kabini izvan Hobarta manje više okruženi prirodom. Nažalost nismo se susreli sa svim domaćinima jer je Paul bio zauzet, ali upoznali smo se sa ženom i djecom.
Kolibica je savršeno mjesto za odmor, okuružena prirodom i tišinom, a kad smo se vratili s večere u susjedstvu putem do kolibe bilo je bezbroj zečeva i wallabia. :)) I jedan konj! :))
Iduće jutro napustili smo kabinu i zaputili se na jug tasmanijskog poluotoka i najpoznatiju turističku destinaciju na Tasmaniji – Porth Arthur. Dugo godina ovo je mjesto bilo zatvor za na kraju svijeta, daleko od Australije i Europe gdje su mnogi zatvorenici završavali svoj životni put. Od 1833. do 1853. bilo je to mjesto rezervirano za najteže britanske osuđenike, a kako je na kraju svijeta smatralo se kako je to zatvor iz kojeg je nemoguće pobjeći. Zatvoren je i zatim prodan 1872.
Zbog surove povijesti i uvrštavanja na UNESCO popis svjetske baštine postao je najpoznatije mjesto na Tasmaniji. Nažalost 1996. postao je još poznatiji po masovnom ubojstvu gdje je jedan lokalni lik pobio 35 ljudi.
Na mjestu su originalne građevine i raspored još od 18xx. Cijeli je zatvor organiziran kao mali grad, s lokalnom crkvom, bolnicom, ludnicom, zgradama za manufakture i izrabljivanje zatvorenika i tome slično.
Iako je to mjesto tužnih sudbina, danas je to moderan muzej otvorenog tipa sa prekrasnim parkovima i livadama gdje možete šetati, ali i potrčati. 🙂
Kako su neke zgrade renovirane u potpunosti slikao sam jednu od soba jednog od upravitelja zatvora, i gotovo sam siguran da je jedan od upravitelja bio Hrvat. :)) Drugog objašnjenja nema! 🙂
Nakon nekoliko sati provedenih oko Porth Arthura zaputili smo se kroz Hobart na vrh planine Mt. Wellington. Putem nam se dogodio jedan mali incident. 🙂 Kako se još nisam u potpunosti uvježbao na vožnju s lijeve (ili ispravne) strane, kad sam se trebao prestrojiti umjesto žmigavaca upalio sam brisače. E sad, zaustavio sam auto, propustio jedno vozilo iza sebe dao žmigavac i krenuo se prestrojavati međutim neljubazni domaćin iza nije bio zadovoljan mojom akcijom pa mi je uz trubu i spominjanje rodbine pokazao svoj prilično ružan i debeli srednji prst kojeg sam vrlo jasno vidio u retrovizoru. 🙂
Još je nekih desetak minuta vozio za nama i iako je auto bio na rezervi, nije mi se nešto stajalo na benzinskoj, a i po računici trebali smo imati jedan sat i dovoljno goriva da dođemo do vrha planine, vratimo se na benzinsku i onda na aerodrom. Kad smo stigli do “vrha” po karti pojavio se znak kako imamo još 20 km do pravog vrha. Tu više nisam bio siguran je li dovoljno za još 40km preko norme, ali nekako sam se nadao da ćemo se otkotrljati nizbrdo i bez goriva. 🙂
Stigli smo do vrha i srećom bio sam u pravu, goriva nije trebalo za nizbrdicu i na vrijeme smo stigli napuniti rezervoar i dovući se do aerodroma. Naša je tasmanijska avantura završila ovdje, a i ja ću stati i završiti ovaj prvi dio priče.
Ipak, prije nego završimo…
Ovo je zašto sam htio doći na Tasmaniju! 🙂 Kako bi pojeo jabuku na kraju svijeta! 🙂
Jedna od stvari s liste je prekrižena. 🙂
Međutim, sad kad sam vidio kakva je Tasmanija, sad znam da hoću duži godišnji tamo.
Prije polaska znao sam da mi se sviđa, ali sad mogu sa sigurnosti reći da je to za sada jedno od najljepših mjesta na planeti gdje sam bio do sada.
Uz želju da je bar netko od vas pročitao ovo u cijelosti stavit ću ovdje “nastaviti će se”.
Do onda…
Puse
Balky