The Great Sugar Loaf (Velika šećerna glava) planina je od 501 metra smještena odmah za južnim krajem Dublina. Zbog svoje strmine i vulkanskog izgleda čini se znatno viša nego što je to za pravo, a i pojedinci smatraju da je to stari vulkan – ali nije. 🙂
Kako je na pragu našim prijateljima koji žive tu na zapećku grada, odlučili smo iskoristiti ovo fino vrijeme koje nas još uvijek služi u Irskoj, prije nego nastupi vječna zima i zaključamo se u stanove. Kako smo se približavali Šećerko (Sugar Loaf) je izgledao manjim i pristupačnijim nego što izgleda iz grada. Ipak, kad smo parkirali podno planine shvatili smo da ćemo morati malo i protegnuti noge.
Temperatura je bila par stupnjeva niža nego u centru grada i povjetarac s mora (tzv. smorac) natjerao nas je na korištenje kapuljača. I tako, dok sam ja htio novu profilnu sa planine, neki likovi su mi upali u sliku!
Ah, da, znam. Ali, i ja sam u prošla dva tjedna to učinio dvaput. Prvo neke cure, a zatim i neke mladiće na njihovom Oktoberfest selfi pohodu, pa eto, sve se vraća – sve se plaća. 😀
Nakon dvadesetak minuta zabave i smijeha stigli smo podno Sugar Loaf planine. Uh, podsjetilo me na Fuji momentalno. Strmo, oštro, klizavo, a povjetarac hladi.
No, kao i uvijek, smisao planinarenja je uživanje u pogledu koji se pruža s vrha. Zanemarimo sad sve koristi, zdravlje, šetnja, spoj s prirodom, prevladavanje prepreka i boli. Sve je to ok, ali pogled – pogled odozgo je nešto najbolje. Jel? Naravno, ako ne živiš u Irskoj i ako ne ubodeš jedan jedini oblačan dan u proteklih mjesec dana, jer onda vidiš ovo.
OK, nije sad najgori mogući pogled, ali ne šalim se. Od 18. 09. pa sve do ovog vikenda jedan jedini dan nije bio ovako tmuran i šugav, i onda baš taj dan kad smo mi na planini. Uf….
Dobro, panorama s vrha je i dalje lijepa, ali zaključili smo da bi trebalo ponoviti nekom drugom zgodom, kad bude ljepše vrijeme. Ili možda na zimu, kad bude pokriven snijegom? 🙂
Da ostanemo motivirani i ostvarimo još jedan međunarodni podvig koristili smo Monikine proizvode. Da, ljubičasti keksi za doping. Dogovoreno je da će Monika ispeći najbolje kolače na svijetu i da su predviđeni da se jedu na samom vrhu. Tako smo i napravili, pa smo potamanili nekoliko slasnih makaronsa i “Irski čaj”. 🙂 I da, znate dobro na što mislim.
Do početka spusta vjetar je malo očistio maglu pa je pogled bio nešto bolji. Tu mi se desila jedna zanimljiva stvar koja me podsjetila da planinu treba poštovati, bez obzira kol’ko mala ili velika bila. Krenuo sam se spuštati kroz jedan uzak prolaz nalik na stepenicu, a na nogama nove i kvalitetne cipele koje ne proklizavaju. Kako je stepenica bila nešto viša, zavrišlo je tako da sam si sjeo na list. Kako cipele drže i ne puštaju, zaglavio sam se i ne mogu se pomaknuti pod svojom težinom. (Dobro, prvenstveno jer mi je jedna ruka bila oduzeta fotoaparatom, ali da ne kvarim dramu…). Srećom, uočio sam metar ispod sebe malu zaravan, pa sam se pustio na nos u slobodan pad i tempirao trenutak kad će mi se noga oslobodit da bi odskočio na tu ravninu. 🙂
Kao što vidite, sve je prošlo bez posljedica, ali stvarno, planina je planina, bez obzira bila ona mala i manje opasna. Oprezno! 🙂
Na putu nazad probao sam malo bolje uloviti The Great Sugar Loaf, ali nisam baš zadovoljan, još je to oblačno. 😉
Na kraju priče, polako i uz pauzu za kolače i čaj trebalo nam je nešto manje od dva sata da savladamo ovu planinu. Tako, ako ste tu negdje i volite planine, znate što vam je činiti.
Ovdje možete provjeriti moj GPS trail: Balky79 – Sugar Loaf.
Na kraju ove male rekreacije trebali smo okrjepu, pa smo se prebacili u obližnji Powerscort na ručak. Kako su svi stolovi unutra bili zauzeti, morali smo sjesti na terasu i još malo uživati u pogledu prema našem najsvježije osvojenom vrhu. 🙂
Eto, toliko za danas iz Irske.
Uskoro stižu nove priče iz Irske i ostaci iz Japana! 🙂
Zato, ne mijenjate kanal! :))
Puse,
Balky